Nela Baričević: Koje boje osjećaja nosiš tik do moga imena?

Zaboravi sada na teške, stoljetne riječi. Na sve optužbe, šaputanja, moranja i trebanja, molim te, zaboravi. Kasno je. Još sinoćnje rane nisu zacijelile. Zaboravi sve, pusti, i pogledaj me. Zaliječi mi dušu bojom svog prethodnog osjećaja spram mene. Osjećaja koji te držao na mome putu prije metalna, tmurna, okretanja leđa bez pozdrava. Prije crnila.

Ma pogledaj nas sada. Sat iznad pikada u našem najdražem kafiću i dalje tvrdoglavo drži svoju rutu. Ne uzmiče. Ne zanimamo ga mi neuspjele. Bojale smo naš odnos u sve nijanse crvene. Vjerovale smo da crvenom valja bojati i prijateljstva. Crveno mora ljubav značiti, svaki aspekt ljubavi valja bojati crvenom, nije li tome tako? Vidiš… ja više nisam sigurna.

Razmetale smo se crvenom. Prolijevale ju gdjegod bi našim usuglašenim koracima krenule ruku pod ruku. Danas me pitaj. Danas ću ti reći da crvenom pišem strahoviti jad.

Sve ono što smo obećale, a nismo ispunile.

Sjeti se koliko smo si obećanja dale. Jedna drugoj. A danas te moram pitati, jer danas više ne znam… koje boje osjećaja nosiš kad ti onako, kao kakva usputna misao, padnem na pamet u pauzi na poslu?

Poželiš li još uvijek da skupa guramo kolica, da još jednom pomalo pretjeramo na kakvoj proslavi pa si otvorimo dušu da teče? Poželiš li da smo makar na jedan dan ponovno djeca i da nam je bitnije ovdje i sada, no tamo negdje daleko i tada? Poželiš li da ponovno, makar na trenutak, živimo za osmijeh u sadašnjosti, no da se saplićemo o tugu, da trpimo, da gutamo knedle, da potajice brišemo suze, nadajući se kakvom budućem osmijehu?

Bi li ocijenila ovaj život danas kao uspjeh?

Udišeš li taj život kojega danas živiš punim plućima, ili ipak tome životu nešto nedostaje? Kad čuješ kakvu staru pjesmu, kad na radiju kao nekad zasvira Prijateljice, sjetiš li se? Zapeče li te u grudima i malo dublje?

Shvati, ja ti ne mogu niti želim ikada zatvoriti vrata doma kojega smo gradile kroz desetak godina našega prijateljstva. Ne želim i neću potpisati kraj. Rušiti do temelja i kao jedini svjedok stajati ondje i gledati kako se sve nijanse crvene stapaju u bezličje. Tamno. Crno. Bezličje.

Možda jest problem u meni. Možda ranije treba odustati. Reći zbogom i nestati s prvom zrakom Sunca. Ali, shvati da mene ni tisuću Sunčevih zraka ne grije jednako otkako si otišla. Ni jedan mi osmijeh nije isti, jer ga mjerim s onim tvojim nevinim, a kako se čini danas, zauvijek prohujalim.

Sve što smo bile, mi ne možemo više biti. No možda. Možda možemo biti nešto novo podignuto na starim temeljima? Možda ta stijena koju zdušno zajedničkim snagama u pravilnim omjerima izgradismo ne mora završiti svoje putovanje srušena u kakvom stranom kutku svijeta kao da nikada nije ni bila podignuta?

Možda pod kakvom novom dugom ponovno zasja novom svjetlošću, novom veličinom, novim nama? Možda bude u redu… a ako i ne bude, reci mi da gledajući te kako odlaziš znam, koje boje osjećaja nosiš kad ti među hrpom novih imena srce zatitra jednim starim?

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape