Pleši sa mnom do gorkog kraja ljubavi

Tvoja ruka u mojoj dok sjedimo na terasi. Znaš, tako sam oduvijek zamišljao našu starost. Da sjedimo na terasi, u poznim godinama. Ti i ja sami, djeca otišla svojim putem, a mi uživamo u starosti i plodovima našeg zajedničkog života.

Gledam te dok zamišljeno gledaš ka horizontu, onako kako samo ti znaš. Odlutaš negdje u mislima, na mjesto gdje nikada nisam imao pristup. Gdje sam čak i ja ostajao pred vratima, pitajući se šta se krije iza tih visokih bedema i tih masivnih dveri.

Lice ti je još uvijek glatko, tek poneka bora ga krasi. Te sitne oko očiju si dobila kada nam je malena zaglavila bolnice, kada oboje nismo spavali noćima, kada si zaspala tek kada su svi nalazi potvrdili da nije ništa ozbiljno. Zaspala si pored nje, u bolničkom krevetu, dok sam ja otišao po kafu. Gledao sam vas u tom bolničkom krevetu dok mi je sa srca padao teret. Gledao sam u jedine dvije bitne žene u mom životu. Pokrio sam te jaknom, a onda sam i sam iscrpljen zaspao na stolici.

Ujutro si me probudila nježnim dodirom, dok je sunce sijalo kroz prozor iza tebe stvarajući ti areol oko glave. Pali anđeo, odbjegao iz Raja, samo moj.

Imaš i te dvije, koje ti se spuštaju od tog prćastog nosa do krajeva još uvijek punih usana. Njih si dobila zbog mene, onda kada sam ostao bez posla. Kada si bila moj stub, moja podrška. Kada si mi rekla da se vratim pisanju i oprobam to. Kada sam otpočeo nešto novo u svom životu, ali tvojom zaslugom. Ti si bila pokretačka snaga iza svega. Iza svakog mog poglavlja, svake moje riječi, svakog mog slova, svega što sam pisao jer sve što sam napisao, napisao sam tebi i za tebe.

Te na čelu si dobila kada si rađala našeg sina. Težak porod. On nije htio izaći u tom trenutku, pa nam je i guzicu okrenuo. I u tebi je bio tvrdoglav kao mazga. Na mene. Baš je to morao pokupiti od mene, od svega drugog što je mogao naslijediti, on baš da naslijedi tu moju manu. Ali za vas bih glavom i kroz zid ako treba, znaš to i sama.

Gledam te staračke ruke, prošarane plavičastim venama. Podižem tvoju ruku i nadlanicu spuštam na svoj obraz. Godine su ih učinile samo nježnijima. Obožavam taj satenski dodir na mom licu. Miris te kože. Miris tebe. Ne mijenja se s godinama. Samo postaje jači, bogatiji. Božanstveno, kao i uvijek. Kako samo anđeli mogu mirisati.

Srebrom obojena kosa, smotana u punđu. Tačno bih ti mogao ispričati kako si dobila svaku od tih sijedih, kroz koji smo period života prolazili. Ono što smo mi prošli za našeg života, neko neće proći ni za tri. Ono što smo mi osjećali jedno prema drugom, neko neće za života osjetiti. Ja znam da s tobom jedan život nije dovoljan. Odavde do vječnosti malo je za nas dvoje.

Gdje li si samo, pitam se dok gledam taj zamišljeni pogled. Kuda li si odlutala? Da li si još uvijek tamo ili si našla drugo mjesto? Da mogu, pošao bih za tobom iz ovih stopa, ali znam da ne mogu. Tamo gdje si ti, ja ne mogu ma koliko žudio za tim. Ma koliko žudio za tobom i iskrom u tvom pogledu kada me pogledaš u oči.

„Još uvijek ste tu?“, čujem glas iza leđa.

Okrećem se i vidim mladu doktoricu, kojoj nikako da zapamtim ime. Ljupka je. Podsjeća me na našu malenu. Ima onaj isti sjaj u smeđim očima i toplinu na usnama kada se osmjehne.

„Naravno.“

„Znate da ona više ne zna ko ste? Da vas se ne sjeća?“, govori mi po ko zna koji put spustivši mi ruku na rame.

„Znam“, odgovaram joj. „Ali ja znam ko je ona. Znam ko je bila cijelog mog života. Ona je ljubav mog života, majka moje djece, moja boginja, moja sudbina. Ona je protkana kroz moje biće koliko i ja kroz njeno. Ona je sve moje.“

Snažan stisak ramena, suza u kraju oka i brz okret na peti. Bijeli mantil se vijori za njom dok rukom briše suze.

Okrećem se ka tebi. Gledaš me. U očima ona iskra, koju toliko dugo nisam vidio. Na usnama titra osmijeh.

„Ljubavi“, šapućeš. „Tu si.“

„Uvijek.“

„Pleši sa mnom“, prelazi ti preko usana. „Pleši sa mnom do gorkog kraja ljubavi.“

Ustajem i pružam ti ruku. Dižeš se i kao nekada spuštaš usne na moje, mekane poput najmekše svile, ukusne kao i prvi put kada sam ih poljubio. Glava ti pada na moje grudi, grlim te kao nekada i stišćem uz sebe, kao da će te to zadržati kraj mene, a znam da sam bespomoćan. Naša tijela se njišu u melodiji koja svira samo za nas, negdje u balskim salama naših misli, i uživam u tom trenutku zalazeće sunce krvari na horizontu, umirući za taj dan, bojeći nebo i oblake nijansama ružičaste krvi.

Anđeo je ponovo pobjegao iz Raja, pa makar i na tren. I odlučio se odmoriti u mom naručju, na mom ramenu i podariti mi malo eliksira sa svojih usana.

Mirnes Alispahić


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste. P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete