Vrana…

 „Zašto ne plačeš?“

Cigareta u ruci mi se skoro ugasila. Pogledao sam ju otvorivši oči, snažno povukao dva dima da ju ponovno razgorim i polagano ispuhnuo dim. Sjedio sam na nepokošenoj travi prekriženih nogu okrenut prema veličanstvenoj krošnji prastaroga hrasta. Skrenuo sam pogled u stranu tražeći onoga tko je postavio pitanje. Nigdje nikoga. Možda mi se učinilo.

„Pitao sam zašto ne plačeš.“ – dubok, prodoran glas odzvanjao je u mojoj glavi. Nije dolazio iz nekog posebnog smjera, nije ga donio vjetar. Te riječi nitko nije izgovorio. Odzvanjale su u unutrašnjosti mog uma, kao da su se tamo i rodile. Pa, možda i jesu.

Skrenuo sam pogled prema tlu u samome podnožju hrasta. Već je polagano padao mrak pa je drvo bilo obasjano zlatno-smeđim tonovima zalazećega sunca. Nedaleko od drva jedna je vrana skakutala čeprkajući otpale žirove. Prilično krupna ptica, ne znam kako ju ranije nisam uočio. Na tren je zastala okrenuvši glavu prema meni i stala piljiti dubokim crnim očima koje su u mene unosile nemir.

„Hoću li dobiti odgovor?“ – glas koji para tišinu opet mi je prostrujao umom.

„Zašto bih plakao?“ – izgovorio sam te riječi sasvim polagano, jedva čujno ne vjerujući da će ih itko čuti. Vrana me i dalje promatrala tu i tamo poravnavši neko pero tamnosmeđim oštrim kljunom kojim je maloprije rovarila po žirovima.

„Jer je otišao. Jer si ga pustio da ode.“ – skoknula je u stranu i počela trančirati novi žir.

Trnci su krenuli od tjemena oštro se spuštajući vratom prema leđima da bi se zaustavili tek u dnu kralježnice. Dlačice na rukama su se nakostriješile, a oči zatvorile same od sebe.

„Zašto bih plakao za njim?“ – pomislio sam.

„Ne za njim. Zbog njega.“ – otvorivši oči vidio sam da mi je sada udaljena jedva koji metar. Opet me promatrala blago nagnuvši glavu jednom nogom češkajući se ispod krila.

„Ne razumijem. U čemu je razlika?“ – dlačice na rukama još se nisu smirile. Jedva primjetno, dvije su kapi kiše oborile nekoliko njih i prikovale ih za kožu. Počela je sipiti ranojesenja kišica koja će vjerojatno padati sve do sutra. Nisam se obazirao.

„Dobro znaš u čemu je razlika. Znaš da je otišao tamo odakle nema povratka, a ti si ga pustio da ode.“ – sada mi je bila udaljena jedva dvadesetak centimetara, sasvim mirna, crna, kao da je isisavala svjetlost iz svoje neposredne okoline.

„Tko si ti?“ – pogledao sam ju osjećajući kako me njene oči proždiru.

„I to isto znaš. Ona koja spaja svjetove koji se nikada ne bi smjeli spojiti. Ona koja vraća one koji su otišli. Ona koja dovršava nedovršena posla.“ Skočila mi je na nogu raširivši krila na kojima je mnogo perja bilo zamijenjeno ožiljcima. Izgledali su staro i bolno.

„Smrt?“

„Ne. Smrt odnosi. Ja vraćam. Ali nisam život, jer ga ne dajem. Ja sam privid, samo sjenka.“ – sklopila je krila smanjivši se pritom, kao da se uvukla u samu sebe.

Znao sam što mi govori. Sreli smo se i ranije. Tada bi dovela nekoga sa sobom. Nekoga iz moje prošlosti, odavno pokopanog i vrlo vjerojatno zaboravljenog. Danas je došla sama.

„Želi li on doći?“ – upitao sam ju dok je s mog koljena promatrala onaj prastari hrast.

„Ne.“

„Je li mu dobro tamo gdje je sada?“

„Ne.“

„Što ćeš ti onda ovdje?“

„Podsjetiti te da je tako moralo biti. Da nisi imao izbora. I da je u redu plakati.“ – skočila je s mog koljena natrag u travu, odskočila još par puta tražeći nešto. Raširila je krila i odletjela gubeći se među hladnim sitnim kapima jesenje ravnodušnosti.

Kiša je i dalje padala, a ja sam još uvijek promatrao hrast. Kapi su mi se slijevale niz lice nastavljajući se spuštati vratom da bi završile svoj put na tankoj majici koju su već dobrano namočile. Sjedio sam. I šutio. Kapi su i dalje klizile. Sol. Odjednom su postale slane. Zastale bi na sekundu na usnama spustile se dalje niz bradu pridružujući se svojim sestrama na putu do tla. Postale su gušće i nisu imale namjeru stati.

Ostavio sam ga neka ide svojim putem. Ništa nisam mogao napraviti. Dugo sam se grizao zbog toga, jer možda sam ipak mogao nešto. Ali nisam. Realno, bio je to njegov izbor. Izbor u kojem ja nisam sudjelovao, izbor koji me se nije ticao. Ali ticao me se. Jer bili smo nerazdvojni. Na kraju smo se ipak rastali. Jer ja nisam mogao poći za njim. Znao sam da bi me to uništilo, kao što je u konačnici uništilo njega. Možda sam ga i mogao povući nazad, natjerati da ponovno stane uz mene. Možda… Napravio sam sve što sam mogao. Sve drugo što se nudilo kao opcija bilo bi prelaženje granice. Nešto što si nikada nisam dopustio, a nadam se da nikada niti neću.

Zauvijek će na tome hrastu ostati zapisana dva imena. Jedno na podnožju, jedno pri vrhu. Bijeli lovac. I Crni kosač. Nikada zapravo nismo znali koji je od nas dvojice koji, mada smo znali da samo zajedno mogu postojati. Čak ni danas, kada njega više nema ne znam koji sam od te dvojice ja, a koji je bio on. Možda nikada neću saznati. Možda je i bolje tako. Ali jedno ću uvijek znati: Bijeli lovac ne može postojati bez Crnoga vraga, niti Crni vrag ne može biti bez Bijeloga lovca. Jednoga ćemo se dana ponovno sresti. Možda tada saznamo tko je tko.

Kako su suze dolazile tako ih je kiša ispirala. Ta jesenja tuga oprala mi je dušu čisteći s lica tragove boli. Bol koja je toliko dugo postojala u meni, za koju sam skoro pa i zaboravio da postoji jer je postala dio svakodnevnice na koju više nisam obraćao pozornost. Sada izlazi iz mene. Poput crne naftne mrlje klizi sa mene i kiša ju odnosi u zemlju. Da se vrati odakle je i došla. Da me konačno ostavi na miru. Mir. Danas sam konačno našao mir.

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape