Između neba i zemlje…

Prije nekoliko me dana moj blaženi posao odveo na Veliki Otok, svijet toliko drugačiji od ovog u kojem živimo, a opet, u duši toliko blizak nama. Sva srca koja su tamo kucala zajedno s mojim, ostaju u sjećanju kao cvrkut ptica u prvo proljetno jutro nakon duge, hladne zime. Ni izvjesna količina pretjerane Pristojnosti za koju sam u nekim trenucima pomislila da ne odgovara ovom našem Polutoku kojeg krasi tolika Izravnost, nije mogla nadvladati Srdačnost i Toplinu ljudi čiji su me životi nakratko dotakli. Osim toga, moja je guzica bila najdalje što je ikad bila. Za mene – dovoljno da mi se još danima licem širi osmijeh od zuba do zuba!

Došao je, ipak, dan povratka u Grad Zvan Čežnja. Kad bih rekla da mi nije bilo drago zbog toga, lagala bih! Veliki Otok, ipak, nije mjesto gdje bih mogla provoditi svoje minute i izigravati kućanicu. Tog je, iako oblačnog dana, Uzbuđenje kolalo mojim venama kao i svaki puta kada me čeka let na krilima čelične ptice. Neopisivo i uvrnuto, volim osjećaj polijetanja zrakoplova, onaj osjećaj koji stvara dojam da su sve frke ostale negdje dolje u Hondurasu! Čak sam zavoljela i metalan okus imitacije sendviča kojima me posada hrani uvijek iznova.

Prije, kada bi se netko bojao letenja, mogla bih osvojiti prvu nagradu za uvjeravanje kako se nema čega bojati. U trenucima koji su uslijedili nakon osjećaja da sam sve ostavila dolje u Hondurasu, samu sebe utješiti nisam mogla. Nakon nekoliko stotina sekundi, nakon prolaska kroz oblake koji me podsjećaju na vatu, nakon što sam se poveselila plavetnilu kakvo se viđa samo iznad tih mekanih, bijelih jastuka, iznenada se upališe svjetla upozorenja. Iznenada se javi glas stjuardese koja mora ostati smirena i koja nas mekim tonom moli da se vežemo jer proživljavamo turbulenciju.

U redu, pomislih, ni prva zadnja turbulencija u životu. Ljudi, istini za volju, svakodnevno proživljavaju turbulencije i bez da se nalaze nekoliko tisuća metara iznad zemlje. I mi ćemo, kao i svaki puta do sada, preživjeti ovu. Mislila sam to do trenutka u kojem se osjetila nagla promjena tlaka, u kojem sam pogledala kroz prozor i shvatila da ova čelična ptica gubi snagu. Da se upravo strmoglavljuje prema Hondurasu, a da ni sama ne zna kamo. Da sam bila u pravu, dokazao mi je glas pilota, smirenog, no s naznakom gadne nevolje u baritonu koji se prolio zvučnicima: „Poštovani putnici, govori Vam pilot! Izuzetno mi je teško saopćiti Vam ovo, no u ovim se trenucima čini kako će avion pasti! Pokušat ćemo sletjeti bilo kamo, kako bismo se spasili! Shvaćam kako Vam je, no molim Vas da nam vjerujete!“ Lijepo od njega što nam je saopćio da možda nećemo stići do Grada Zvanog Čežnja. Cijenim i što je bio iskren! Čak se trudio i utješiti nas nekoliko stotina. Čak i kada smo dobili uputu da pognemo glave i da čekamo! Što čekamo, pobogu?!

Meni, kao što kaže floskula, život nije preletio pred očima. Ostala sam sebi živa. Barem u početku! Meni su glavom vrludale misli što će biti sa mnom ako preživim, a nitko me ne pronađe?!

Što ako sletimo u planinu i morat ću jesti snijeg?! Što ako sletimo u šumu gdje ću morati jesti sirove gljive, a naposljetku će me pojesti medvjed ili neko drugo čudovište?! Ako sletimo na vodu, pojest će me morski pas i nitko me nikada neće pronaći! No, sjedim kod krila. Ionako ću eksplodirati! Zašto smo sada toliko nisko, gotovo da dodirujemo drveće?! U Honduras, iznad autoceste smo, pokosit ćemo sve automobile! Više nikada neću piti pivo, više nikada neću okusiti Napitak Koji Rješava Sve, više se nikada neću smijati s prijateljicama, više neću vidjeti svoju obitelj. Moja obitelj! Koliko će patiti! A On? Hoće li mi doći na sprovod?! Pobogu i sprovod, ionako ću biti u dijelovima i nitko me nikada neće pronaći! Moja guzica više neće putovati, ali će zato biti rasuta u nekoj stranoj zemlji! Dovoljno pošteno za djevojku zaljubljenu u svijet! Ali ne, život mi definitivno nije preletio pred očima! Bila sam dovoljno sebična da sebi ostanem živa! Makar me pojeli medvjedi ili makar se smrznula u planinama! Ali pad zrakoplova sam, u svojim mislima, ipak preživjela!

Zrakoplovom vlada Neizvjesnost, pomiješana s napadajima Panike i izvjesnom Tjeskobom. Neki od putnika iznenada postaju religiozni, drugi sastavljaju oporuke koje možda nikada neće biti pročitane, treći jednostavno – čekaju. Koliko god scena ličila na scene iz popularnih filmova, toliko se od svih njih razlikuje. U zrakoplovu, zapravo, nastaje muk. Odjednom, shvativši da bismo mogli pasti i, možda, skončati negdje daleko od svega što poznajemo, svi smo mi postali jedna duša – jedna duša koja je prihvatila da sada, u ovom trenutku, zbilja ne postoji ništa što možemo učiniti! Odjednom, sve su se granice izbrisale, sva su ograničenja nestala!

Svi su stereotipi izgubili smisao i svaki je oblik netrpeljivosti raspršen! Nitko više nije vidio razlike u načinu odijevanja. Nikome više nije bilo važno priča li istočnjački ili zapadnjački jezik! Navijači različitih strana pitali su se – zar nešto takvo postoji?! Boja kože – postala je samo boja! Religija ova ili ona – što je to?! U tom trenutku, svi smo imali samo jednu želju – preživjeti!

Sablasno je divno shvatiti da u ovakvim trenucima, u trenucima između života i smrti, čitav svijet postaje jedno! Ironično, no kada svi zidovi spadnu, kada sve ograde bivaju uništene, ostaje samo ljudska duša, ljudska plemenitost, ljudska toplina. Shvati čovjek tada da je ispod svih odijela, maski, haljina, aktovki i šarenih krpica – samo mali čovjek, jednak svima ostalima. Jednako moćan, jednako ranjiv. Istovjetan kamenu koji gazi, istovjetan zemlji koju i ne primjećuje. Malen pred prostranstvima, toliko nemoćan pred stvarima koje ne može ni pojmiti. I da – nema nazad!

No, budući da ovo pišem, jasno je kako smo, ipak, uspjeli sletjeti u Grad Zvan Čežnja, koji toliko volim! Ima još toliko koraka koje moram prohodati! Toliko ljudi kojima se moram nasmiješiti! Toliko redaka koje moram ispisati! Toliko ručkova koje moram skuhati! Toliko poruka koje moram poslati! Toliko zemalja koje moram posjetiti! Toliko hektolitara Napitka Koji Rješava Sve koji moram ispiti s prijateljima! Toliko je stvari zbog kojih je vrijedilo ostati!

No Ostanak uopće nije mogao biti moj izbor! I zato, ako sam išta naučila, to je da svoju obitelj volim više nego ikada! To je da volim svijet više nego ikada! To je da se neću ljutiti ako mi poruka nije odgovorena u istoj stotinki u kojoj sam je poslala! To je da ću uživati čekajući u redu u banci jer je život lijep! To je da ću odgledati sve nogometne utakmice s bratom, ma koliko mi dosadne bile! To je da neću propustiti nijedan poziv na piće! To je da ću imati vremena za sve za što sam dosad mislila da vremena nemam! To je da nemam vremena za gubljenje i da imam vremena samo za smijeh, samo za ljubav! To je da volim život, svoj život, duboko, istinski, više nego ikada!I da, ja još uvijek volim čelične ptice!

I da, ja jedva čekam da ponovno doživim osjećaj da su sve frke ostale negdje dolje u Hondurasu, dok ja lebdim iznad oblaka!

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape