Maja Marić: Tridesete su nove šizofrenične godine…

Znate sve one fore ‘tridesete su nove dvadesete’, ‘šedesete su nove pedesete’ (Molim?! Želite mi reći da ima života poslije četrdesete?!), ‘četrdesete su kriza srednjih godina’, ‘crna je nova crna i zauvijek će tako biti, maknite mi se od crne’ i tako to? Iako je dosta diskutabilno što točno mislimo da dobivamo takvim floskulama i uvjeravanjem sebe da smo mlađi nego jesmo, činjenica je da su naša ‘desetljeća’ uistinu puno drugačija od onih naših roditelja (o starijim generacijama da ne govorim). Što je, onda, to što pronalazimo u ‘novim’ tridesetima iliti godinama u kojima mi se čini da 70% moje okoline doživljava živčane slomove i zašto se to, pobogu, nije događalo i mojoj mami? Je li Facebook kriv za sve? Kakve su ovo tridesete i gdje su one sexy koje mi je Severina obećavala?!

Jer imamo te neke tridesete prije suvremenog doba kada si s trideset godina znao da ulaziš u mirnije razdoblje. Sretna si ako si preživjela svih jedanaest poroda, ako je barem troje djece od toga preživjelo i ako te do sada nisu spalili na lomači. Doduše, još te stignu spaliti na lomači, ali i to samo ako prije ne umreš od sušice, boginja, kolere, dizenterije ili obične prehlade.

Nakon toga je došlo doba kada je bilo bitno da se udaš prije 22. i da odradiš svoj dio u reprodukciji, a dalje te nitko ništa ne pita. I nekako smo se na tom putu osamostalile, izborile za pravo glasa, zapošljavanja, normalnog života i sl. Smjele smo imati neke težnje, planove i nade. Socijalizam je pomogao u tome da se, bez obzira na napredak, neke granice ne miču pretjerano. I dalje si u ranim dvadesetima ‘odradila’ sve velike poteze u životu, poput udaje i djece, a država se pobrinula za to da imaš posao ako imaš školu, imaš stan ako ti treba, vikendicu za odmoriti i stojadina za provozati se (ovisi koji je datum, ali o tom po tom). I tu je negdje stala ova prethodna generacija, a mi smo trebali nastaviti. Samo ne tim putem.

Pošto je naša generacija blagoslovljena time da je svjedočila urušavanju svega što se urušiti moglo (socijalni sustav, država, sustav vrijednosti, gospodarstvo, a čini se i druga država), ostali smo malo tu, na ničijoj zemlji, i nemamo baš neki putokaz za to kako dalje. Stara generacija gura i dalje svoje tablice i grafove po kojima zaostajemo za svime i ‘uništavamo sve što dotaknemo’ jer smo, eto, nezreli, neostvareni, imamo glavu punu smiješnih snova i sl. Jer zamisli ti njih, oni bi se SAMOOSTVARIVALI! Ma daj, molim te! I tako imamo tu sreću da se u našem prisustvu razgovor sve češće prebacuje s ‘gdje s’ ti bijo ’91.?’ na ‘znaš li ti gdje sam ja bijo s 30?!’. (Ne znam, frende, ali vjerujem da će se to uskoro promijeniti, ne mojom željom.)

U zadnje vrijeme imam osjećaj da svaki vršnjak s kojom pričam visi na rubu živčanog sloma. Svi smo apsolutno izbezumljeni vlastitim egzistencijalističkim krizama i osjećajem da nemamo pojma što radimo i gdje to točno idemo. I logično je da smo u panici – pa slušamo o stoljećima generacija koje su završile škole, dobile posao, udale se/oženile, izrodile djecu i taman imale mjesta i vremena da se pripreme za krizu srednjih godina.

Moja generacija je, izgleda, ravno iz puberteta ušetala u studentske izgubljene godine, a onda potrčala u krizu srednjih godina. Jer se od starta lomimo oko posla, besparice, nemogućnosti da izdržavamo sami sebe. I onda imate arhitekte s dvije godine staža koji žive s mamom jer si ne mogu priuštiti stanarinu. Vječne studente prava kojima se ne isplati diplomirati jer onda više ne mogu raditi preko studentskog. Mame, žene i kućanice s fakultetom i bez dana radnog staža jer posao nikada nije došao.

Tko bi rekao da ćemo se studentskog doba prisjećati sa suzom u očima uz neizostavno: ‘Eh, kad se živjelo kao beg!’.

Pa čak ako se netko i rukama i nogama do tridesete uspio ugurati u neki donekle siguran posao, tko kaže da je pronašao srodnu dušu (ili kandidata za prvi brak)? Jer nismo svi pronašli ljubav svog života u srednjoj, a pokušajte VI naći nekog normalnog s trideset godina među svim tim fejsbucima, tinderima, snepčetovima i navalama ‘dick-pic’-a sa svih strana!

O djeci da ne govorim! Ako želimo djecu, moramo se pomiriti s tim da možda nećemo karijeru imati nikada jer – konkurencija. Iako nam nije baš jasno tko će onda tu djecu hraniti. Ako ganjamo karijeru, vrlo vjerojatno ganjamo samo bilo kakav posao, a još nitko od nas nije saznao što je to točno ‘karijera’ i kako se dolazi do toga. I tako se stalno vrtimo u krugu besparice i samooptužujućeg predbacivanja jer ‘možda sam mogla više, brže, jače’. Možda sam trebala ostati u onoj katastrofalno lošoj vezi jer sad imam 32 i ne sjećam se kada sam upoznala nekog novog. Možda sam trebala manje paziti na kontracepciju kada nisam željela imati dijete, jer sada kada želim – ne ide. Možda sam trebala platiti ono mito od 3.500 eura da dobijem posao za koji sam školovana i imam sve predispozicije, osim veze, naravno, a ne tu glumiti moralno čeljade koje zna što je integritet. Možda trebam težiti obiteljskom životu. Možda trebam težiti profesionalnom ostvarivanju.

A što je sa spiritualnim samoostvarivanjem? Računa li se joga ako za vrijeme meditacije razmišljam šta ću kuhati sutra i jesam li platila struju na vrijeme? Ajd, bar me leđa ne bole, ipak smo u tridesetima. Tako da, da. Ne bježimo od službene dijagnoze. Jasno nam je da je naša generacija pomalo izgubljena i, u usporedbi s generacijom mojih roditelja, izrazito smo neozbiljni i ‘bježimo od obaveza’. Ali postoji taj mali detalj koji čini ogromnu razliku – moja generacija je odgajana i pripremana za život u sistemu koji više ne postoji. A naši roditelji nam nisu mogli ponuditi ništa drugo jer za drugi sistem nisu znali. I to je osnovna razlika između nas i Zapada.

Mi i dalje u glavi imamo sustav vrijednosti koji nam se usađivao od malena, a on već odavno ne postoji i nitko ne živi po njemu. Sada služi samo za rangiranje svih neuspjeha koje smo do sada uspjeli nanizati. Jer, eto, nismo dovoljno sposobni ni ‘familiju osnovati, ni posao naći, a o sramoti podstanarskog života’ neću ni počinjati.

I onda ćete nam oprostiti naše fokusiranje na brunch u Velvetu i cipele iz Zare. Oprostit ćete nam našu fokusiranost na Instagram-život i površnost poput kupnje kul urbanog postera za zid, ali ne i stana. Jer, vidite, to su sitnice koje nam uljepšavaju svakodnevicu i pomažu da barem na tren zaboravimo da nemamo pojma gdje idemo i kako bismo tamo trebali doći.

Možda vama djelujemo izgubljeno, ali vjerujte mi kada vam kažem, većina tridesetogodišnjaka koje ja znam se lavovski bori. Život ih epski šuta nogom u dupe, ali oni svejedno ne odustaju. I ne brinite, i njih grize savjest što nisu stavili sve kvačice na svoju to-do listu, ali to je ipak malo teže nego kada ti život sve donese na pladnju. To je nešto na što treba podsjetiti moju generaciju. Drž’te se, ni ne znate koliko ste zapravo uspješni. Jer preživljavate. Jer se ne date otepsti i jer se usudite imati djecu u ovo doba, usudite se staviti karijeru na čekanje, usudite se staviti osobni život na led dok ne riješite profesionalni, usudite se vratiti mami dok ne stanete na noge.

Za sve to treba hrabrosti, pogotovo kada znate da možda nikada nećete imati priliku posvetiti se ovome drugome, ovome što će pričekati. Pa tko zna, možda ćemo i mi napokon dočekati svoju krizu srednjih godina! U miru, u iznajmljenim stanovima sa socijalističkim kuhinjama i Ikeinim namještajem! Valjda će umrijeti neke rodbine pa da barem dugove vratimo, ako ništa drugo! Šalu na stranu, generacijo moja, dobro se i držiš kada pogledamo unazad. Možda smo bili premali da bismo bili negdje ’91., ali svakako smo zaslužili ordenje za ovaj aftermath u koji su nas ubacili. Kao što bi moja frendica psihologica rekla: ‘Dokle god se ustaješ iz kreveta – you’re good!’

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape