Predstava za Fantasmu…

Stigao sam te noći tiho, bez pozdrava i uzdaha. Utopio sam se u boje grada, i samo kliznuo niz staru aleju. Nitko me nije vidio ni čuo, niti sam se ikome javljao. Luna obasjana srebrenim sjajem šarala je razasuto lišće koje je poput nekog tužnog cirkusa odlazilo u prošlost. Na zadnjim trzajima vrućeg kolovoza ljeto je davalo infuziju tek da ta mala izbjeglička kolona preživi ovu odveć prohladnu noć.

A ja, kao sibirski vuk. Bez tragova sam ušao u tvoj pogled, a da me nisi ni prepoznala. Točnije, bio sam ti ispred nosa, ali tvoja luda mladost koja je zatočena u nekim drugim pitanjima nije ni mogla vidjeti kako se prikradam u zanose tvoje kose, koja je kao pomiješana s korom naranče i kavom koja je ubrana u suton bila umorna. Ruke su ti bile umorne i blage kao alžirska kamena ruža, a usne, one usne boje maline iz makedonskih vrtova kraj Vardara s blagim sjajem dijamanata, nisu sjale onako kako sam ih zadnji put vidio kada si mi navratila u odaje moje prohladne sobe.

Srce ti je zakucalo kada si me vidjela, zjenice kao da su primile grimiz i nijansu oljuštene boje s prašnjavih ormara, a tvoj dah, iako kratak, neprimjetan i šutljiv, mogao je poljuljati sva mora koja se nalaze na ovome velikom svijetu.

Shvatila si da je gotovo, ali to nisi prihvaćala. Pokušavala si zavarati svoje malo kazalište u glavi da si ti redatelj ove male predstave, ali cijela bina kao da je propala kada je glavni glumac sjeo u zadnji red. Pokušala si kratkim otporom naći neku rupu u pukotini gdje bi se opet osjetila važnom i upalila svjetla velike pozornice, ali rupe su bila zašivene. Zašivene koncem od prošlosti, isprane prazninom mraka, a srastaju u svijetlu budućnosti. Otišla si zbunjena, razočarana i preplašena. No još uvijek, bila si na nogama. Konačni kraj bio je taj kada sam otišao iz tvog malog kazališta, isto onako kako sam i ušao, isto onako kako si ti meni ulazila u sfere gdje sam odlazio da te izbjegnem i sretnem.

Sada sam ja postao tvoje priviđenje, tvoja bol i radost, tvoje iznenađenje u tragu jedne jeseni. Samo što kad jednom iščeznem, od mene ostaju samo tragovi u snijegu. I oni će izblijediti, jer već na proljeće tvoj obris bit će samo u blijedom sjećanju nekih nestvarnih uspomena. Više neće biti ničega, i to je kraj ovog lošeg postavljenog komada u našim skrivenim razgovorima. No, nije bit kraja, problem je što će kraj tek doći, a sati su dugi kada se primakne pomicanje sata i hladnoća Sibira u kojima se poput aveti priviđaju… Bijeli vukovi čiji tragovi kopne čim kreneš ka njima.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape