Nela Baričević: U naivnoj naprtnjači stajaše tek jedna jedina srećka…

Usprkos tek rođenu Suncu hodala sam pretežno tamnim ulicama na kojima sam susretala ljude iščeznula osmijeha. Dupkom pune ulice, a nigdje ne vidjeh stranca koji, barem u kakvoj naivnoj naprtnjači propalih srećki, donosi smiješak. Nigdje ne bi razvučenih usana popraćenih istresanjem nutrine kroz osušeno, stisnuto grlo. Nigdje ne bi iskre u očima. Pa taman da se ogledala i u crno-bijeloj kombinaciji s figom u džepu, barem da se vidio sjaj. Bar da su iz očiju frcale iskre. Da se kakva živost vidjela.

Doduše, krajičkom sam oka često lovila jedan smiješak. To blago, u sebe povučeno, protezanje usana. Taj bljesak očiju. Vidjela sam ga u tebi i zgrabila ga u šaku. Potom sam ga čvrsto, da čvršće nisam mogla, stisnula i baš kao što netko smišlja želje nad padajućim perjem, ja sam padajući na tebe smišljala načine da se moja, maglom sakrivena, sanjanja ostvare loveći tvoje mrvice prije nego te pustim.

Oprosti što pored ovoga puštanja svjesno ne stavljah ono, tobože dogovoreno, zauvijek. Moram ti priznati da mi nikada nije polazilo za rukom pripajanje tih dvaju pojmova. Puštanje zauvijek? Što li je to? Umrli, zapečaćeni snovi, čini se. Istrunula mladost koja i nije dobila priliku da se vine nebu pod oblake. Da zamahne krilima. Da se nauči. Da leti.

Moja otpuštanja nisu ništa drugo do u dogledna vremena vraćanja na mjesto zločina i zavirivanja u naprtnjaču.

Preživah stranice na kojima, ili bolje reći kako na kojoj, stoji ispisana ponosita povijest. Ja još poput djeteta skakutah s noge na nogu promatrajući ljude koji u prolazu jedni drugima ne nude ništa osim ubojita mjerkanja i mrkih pogleda. Skakutah ne shvaćajući ih. Skakutah ne mogavši uloviti ozbiljnost koju odašilju. Tupost kojom upiru prstom u one razigranije.

Tko im pogubi osmijehe? Tko ih osudi? Tko osudi mene s njima pa da šetajući krcatim ulicama ne pamtim kada sam se osjećala usamljenije?

Doduše, čini mi se da mi onaj tvoj smiješak kojega svako malo lovih krajičkom oka bijaše putokaz do naprtnjače. To blago, u sebe povučeno, protezanje usana. Od njegova mi se odlaska i jednog gorkog nedostajanja činilo kao da smo ovdje da tumarajući svojim gradovima punimo ceste. Da popunjavamo prostor. Činilo mi se kao da jedni s drugima razgovaramo da odagnamo muk. Da sasiječemo tišinu. Kao da ne doživljavamo danju Sunce, noću zvijezde. Kao da i ne težimo! Kao da i ne maštamo! Kao da i ne sanjamo! Kao da i ne volimo, iako tvrdimo da volimo… A volimo li?

Ruku na srce, i ranije rekoh da sam nerijetko krajičkom oka lovila taj smiješak. To blago protezanje usana. Taj bljesak očiju. Lovila ga. Tada ga vidjeh u tebi i time ulovih odraz svoga grada u naivnoj naprtnjači u kojoj stajaše tek jedna jedina srećka. Tada, ali i sada kada si se napokon vratio. Povratak bez namjere ponovna odlaska. Meni dovoljno.

Za moj svijet taman.
Za moja prostranstva.
Za moje tišine.

Sreća moja da se na krcatim poljima odustalih duša iznova pojavio taj smiješak, ta slabašna, ali nepopustljiva iskra svjetlosti. To prkosno sijevanje očiju. Sreća moja. Četvrti list djeteline moga života. Pa iako svoje utiske tuđih svakodnevica pobugljenih pogleda, pogubljenih sebe i dalje primjećujem i iako mi se i dalje čini što mi se činilo jučer, danas imam Joker kartu. S njom mogu dalje. Mogu biti. I disati mogu.

Usprkos tek rođenu Suncu hodam pretežno tamnim ulicama na kojima srećem ljude iščeznula osmijeha. Dupkom pune ulice, i jedan životni suputnik koji, u naivnoj naprtnjači propalih srećki, donosi smiješak. Jedne razvučene usne popraćene istresanjem nutrine kroz osušeno, stisnuto grlo. Jedna iskra u očima. Jedan sjaj u crno-bijeloj kombinaciji s figom u džepu. Iz jednih očiju frcaju iskre. U jednim se očima sva živost svijeta ogleda. 

Ne tuđeg.
Našeg.

Meni dovoljno.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape