Glad

„Mračni sat je stigao“, prostrujalo je Ini mislima dok se prisiljavala da otvori oči. U posljednje joj je vrijeme buđenje izazivalo neopisivu bol u najdubljem kutku njene duše i činilo je paraliziranom. Koliko god snažna bila, pretvorila bi se u krhko biće bačeno u nemilosrdne ruke istine. Glumila je da je netko drugi, osjećala se na trenutak snažnom, ali osjećaj bi se izgubio u izmaglici istina.

Nakon sto godina istih rituala u budnosti počela ih je prezirati. Znala je da, kada se spusti noć, znači da dolazi njeno vrijeme, vrijeme kojega je bila svjesna do jednoga trenutka, a onda bi nastupio pad. Mrzila je svoj pad, to mučno gubljenje kontrole nad samom sobom. Ali znala je da pomoći nema. Nema pomoći zbog njega – najvećeg prokletnika među prokletima.

Prizivala je san najslađim tonom djevice i tražila milost.

Smiluj mi se crna noći i podari mi san. Pusti me da spavam. Gladna sam snova i žedna mira u srcu. Nahrani me snovima o običnom životu i napoji utjehom s hladnog izvora smrtnika. Želim živjeti i umrijeti kao smrtnik. Birala nisam, padoh pod ruke krvnika. Učinio me besmrtnom. Morala bih biti sretna, morala bih… Al’ sretna ne mogu biti. Osjećaj njegovih hladnih zuba na mom vrelom vratu bio je posljednji, nakon njega, osjećaje ne poznajem. Ne izvanjske.“

Zagrizla je usnicu i čvrsto stisnula rub prekrivača. Nije osjećala tjelesne podražaje poput topline i hladnoće, ali voljela je zamišljati da ih osjeća i činila je sve kako bi pojačala prividan dojam. Činila je sve što i svaki čovjek kako bi se osjećala čovječnijom. Na tren se nasmijala toj ironiji. Bijaše to čista ironija.

– Čudan je ljudski um – reče umornim glasom. – Ponekad nesvjesno polaže nadu i traži spas u najbanalnijim stvarima kao što je komadić tkanine. Iako čovjek nisam, činim isto. Ovo malo ljudskosti što sam ponijela sa sobom, sažeo se na komadić tkanine. Svjesna sam ljudske ludosti, a opet, želim imati ljudski um više od ičega.

No znala je da nema koristi od odugovlačenja. Mračni sat je pokucao na njena vrata. „ Tu si prokletnice noći. Ne daš mi mira. Preostaje li mi išta doli predati ti se?“

Pošla je u kupaonicu i napravila si toplu kupku. Zadržala je ritual kupanja, opet kako bi bila bliskija životu običnih smrtnika, iako joj je izazivao još dublju mržnju prema sebi. Mogla se tek sjećanjima okupati. Davno je izgubila osjećaj tople vode na tijelu, slatkast miris pjenušave kupke i ugodu mekoću ručnika… Davno joj je ukraden odraz u zrcalu i mogla se prepoznati samo na starim fotografijama koje joj ništa nisu značile. Je li lijepa ili ružna, je li izgubila mladenačke čari na licu mogla je samo nagađati. Ali tješila se „ulovom“. O, zar bi se ljepota pokorila ružnome, zar bi mladost pala na koljena pred pogledom na starost? No je li tako bilo ili se varala? Dokazati nije mogla, dokazi su postali neuhvatljivo prokletstvo besmrtnika.

Iznova užasnuta tim spoznajama poželjela se vratiti u postelju, ali vrijeme je odmicalo. Prije gubljenja same sebe, željela je nastaviti gdje je prethodnu noć stala i zapisati nekoliko novih redaka u svojem dnevniku istina.

Plešite prsti i zapisujte misli dok sam ih još svjesna. Kada otkuca ponoć probudit će se glad i opsjesti će me čitavu. Krenut ću u lov. I opet ću ciljati na buntovnu mladost i ljepotu. Opet će glad uzeti prvog mladića željnog strasti. Poći će za mnom bez pitanja opijen svojom ludošću, ali njegovi koraci neće stići do moje postelje. Neće stići dalje od mračnog hodnika, jer glad je nestrpljiva, glad je prokleta i ne podnosi čekanje. Ohola je i tašta… Kriva nisam. O samo si krivo, nezrelo ljudsko mladunče. Mene vodi glad, a tebe požuda… Plešite prsti i zapisujte, jer evo, kucnut će čas koji djevu pretvara u krvnika. Nahranit će se krvlju nedužnoga i iznova krenuti u potragu. Tražit ću ga dok me moja besmrtnost ne napusti. Tražit ću ga i pronaći. Zadat ću mu smrtni udarac i gurnuti u ponore pakla. Nikada više neće okusiti krv nedužnoga. Nikada više neće gledati preobraženje i diviti se svojoj moći, jer on nije taj koji daje i oduzima, on je prokletnik, greška svog krvnika.“

* * * *

Kao i svakog kasnog sata ulice su bile puste. Dozivale su je i nudile okrilje tame. Iako kasni sat, prolaznika nije nedostajalo i bili su laka meta, no s godinama je naučila biti strpljiva i čekati pravoga. Birala ih je po manama, po grijesima i njihove mane bile su joj kao bistre kapi rose. Lako je sa sebe mogla oprati teret krivnje. Birala je one koji su odlučili od sebe načiniti ljudski otpad. Osjećala bi olakšanje, ali nije taj čin smatrala alibijem, nego dobrom voljom. Ništa je nije sprječavalo da zacvrkuće prvome koji naiđe, ali zaklela se da će birati.

Iako nije osjećala mirise, osjećala je krv. Svaki puta kada bi se ljudsko biće našlo u blizini njenu unutrašnjost ispunila bi neopisiva nervoza, želja za krvlju koju nije mogla sputati. Poprimila bi svoj pravi izgled vampirice i izgubila sebe. To je bio taj prijelomni trenutak… Od nje, od njenih misli ostala bi samo trula ljuštura. Postale bi nevažne sve boli i ne bi osjećala niti mrvicu sažaljenja. Glad. Glad je od nje činila ono što jest, postala bi nemoćna pred njom i posve joj bi se prepustila. U zoru bi usnula sita i bez savjesti, a u novom mračnom satu proživljavala bi kajanje i mržnju. Mrzila bi samu sebe više no išta na svijetu. Vrtjela se u istom krugu godinama i godinama…

Glad je bila ta koja ju je gurala od želje za smrću. Tada nipošto ne bi poželjela smrt, ne sebi.
No ove noći nešto je bilo drukčije. Osim prokletog osjećaja gladi unutrašnjost joj je prožela i neopisiva vrućina. Odjednom se našla u slijepoj ulici poimanja vampirskog života i po prvi put u sto godina postala svjesna sebe – nadjačala je i sebe vampiricu i glad. Tada je čula glas… glas koji je čula samo jednom u životu tek na trenutak, a ostao joj je zauvijek urezan u sjećanje.

– Ina? – šapnuo je. – Jesi li to uistinu ti?
Okrenula se u smjeru glasa. Pronašla ga je, zapravo, sam je usmjerio svoju sudbinu. Napokon, došao je taj čas. Dok se pokušavala pribrati on se smiješio najslađim osmijehom. Poput kakvog pravednika i dobročinitelja nije skrivao ponos. Bio je ponosan na svoje djelo – njegova je žrtva još uvijek besmrtna bez obzira na to što je pobjegla od svojih i odlučila živjeti sama.

– Jesam Sven, ja sam – kratko je odgovorila i prišla mu na korak. Zagledao se u nju i jezikom oblizao usnice, potom se ispričao.
– Navika. Ništa drugo.
– Glad – protisnula je. – Koliko god si snažan i koliko god misliš da si snažan, tobom upravlja glad. Prokletstvo je to, zar ne? Cijena besmrtnosti.
– Hmm… donekle si u pravu. Nego, nakon sto godina to nije ono na što bih potrošio vrijeme. Pridruži nam se. Izgledaš lijepo, baš kao onoga dana, ali s nama će ti biti bolje. Mogu se pohvaliti da sam sve lijepo uredio. Postoji hijerarhija i postoje pravila. No, ti si ipak posebna. Tebi pripada posebno mjesto. Mjesto ti je uz mene.

Ina se nasmijala. Posljednje što bi u tom trenu djelovalo na nju bile su sladunjave riječi. U glavi je imala jasnu viziju cilja. Gotovo je mogla vidjeti budućnost i nije postojao nikakav vrijedan razlog zbog kojega bi odugovlačila toliko čekani trenutak. Izvadila je iz torbice pištolj i uperila ga u Svena. Sven se prvo uozbiljio a onda prasnuo u smijeh.
– Ma daj! Pištolj? Želiš me ubiti? Zaboravljaš, draga, da sam besmrtan.
Ina se namrštila. – Besmrtan jesi, ali može je oduzeti tek komadić srebra.
Sven se uozbiljio. – Jadno. Zar besmrtniku želiš priuštiti okončanje metkom? Metkom?!

Kimnula je. – Da. Ironično, zar ne? Ali upravo je stoga slađe.
– I što onda? Što kada me pošalješ na vječna lovišta? Nastavit ćeš živjeti svoju bijednu besmrtnost?
– Ne. Živjela sam za ovaj trenutak. Jedini mi je cilj bio pronaći tebe.
– Znači, ovo je kraj za oboje? – opet se nasmijao, ali u smijehu je prepoznala strah.

Sven se bojao. Taj nemilosrdni gad koji je bio na vrhu i upravljao čitavim svijetom besmrtnika, bojao se obične klinke koja ništa nije znala i koja je tek preživljavala. Da je samo znao kako se osjeća i koliko joj malo nedostaje da se okrene i pobjegne, jer koliko god je željela smrt za oboje, koliko god je mrzila svoj život, ipak ga se nije bilo lako odreći. Nestati zauvijek. Posve se izbrisati iz postojanja. Nestati…

– Tako je. Stigao je kraj.
– Smiješna si. Daj, promisli… I premda bih te trebao kazniti zbog ovoga, neću, ipak si mi draga i opraštam ti. Sada idem, a sutra ću te čekati na ovom istom mjestu. Nadam se da ćeš shvatiti što ti pružam, a ti besramno odbijaš – rekao je i okrenuo se.

Tada je Ina vrisnula. Skupila je svu hrabrost, zaustavila sve misli i pritisnula obarač. Sven je pao na koljena, a onda ispustio krik koji je proparao čitavi grad… Trenutak se grčio od boli potom nestao u oblaku prašine, pretvorio se u prah.

Stajala je i promatrala ono što je od njega ostalo, praznih misli i osjećaja. Nije okusila užitak sreće niti je osjetila olakšanje. Umjesto toga, našla se na početku. I dalje je jedino što je osjećala bila glad i dalje se ni po čemu nije razlikovala od Svena.

Miris krvi bivao je sve snažniji i znala je da dolazi trenutak kada će pasti pod utjecaj mračnog sata. Znala je da nema mnogo vremena i da mora donijeti odluku…

Zažmirila je, duboko udahnula i… nestala u oblaku prašine.

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas.
Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike.
Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima.
Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa.
2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Comments

komentari

Protected by Copyscape