Arslan i kovčeg snova…

„Daj mi ovamo te nožice da ih ugrijem. Ni spavati ne zna moja žena, a da si ne ugodi“ – bila je jedina rečenica koju sam uhvatila kroz komešanje.

San me odveć svladao, što od umora, što od bremena cijelog svijeta koji je spokojno ležao na mojim leđima. Zaspala bih i na mokrom tlu tek natopljenom  kišom. Zato mi se ova stolica činila poput perja i oblaka koji su me nježno uspavljivali. Vrijeme koje je ostalo za nas grčevito se izborilo i nosilo titulu najtužnijeg perioda mog života. Tješila me ruka hrabrosti i nade, koja mi nikad nije dala da odustanem. Rubovi su mi čak varali i korak i cipele, ali nikad ih ne prevariše toliko da padnem u provaliju.

Da ću tamo gdje idemo znati bolje. Da ću spoznati sve što nisam dosad. I ovdje.

Spoznaja da ću stvoriti novi život nije više budila panične napadaje u mom organizmu. Znala sam, da unatoč kilometrima, neću sebi pomoći ako krenem sa istim bremenom na leđima, a bilo ga je tako teško skinuti. Navika valjda. Kad nisi nikom kriv, ne osjećaš se dobro.U lijevim komorama srca nabacala sam žive mirise majčine kože kad bih joj potrčala u zagrljaj. Sestrine oči čija bi tuga u trenu opjevala suzu. Bratov stisak ruke u kojemu su ostali svi zatomljeni krikovi i hladan kamen zemlje sa očevog groba.  Košmari su bili sastavni dio jave, ne samo sna. Nisu se stišavali ni kad bih im izričito zapovjedila da me ostave na miru, na par udaha. Sad sam imala jasan cilj, kao svjesnu namjeru da život bude bolji. Oboma.

Arslana upoznah slučajno.  Došao je kao najljepše rješenje svih zavrzlama u mojoj glavi. U prvom pogledu koji mi je uputio, naučio me da čarolija ljubavi nikad ne prestaje, da je itekako živa. Urbanac, solidarac, pisac i najljepši muškarac u planetarnom sustavu, i u svim ostalim sustavima. Voljela sam gledati u njegove oči toliko dugo, dok mi se žuta, smeđa i zelena boja isprepletu … i na milimetar od svog lica u tim očima mogla sam vidjeti tigrove oči, Egipat i Nil, Istok i zalaske Sunca u pustinjama. Na tim rukama počivao je horizont mog postojanja. Nigdje, kroz cijelo putovanje svog dosadašnjeg života nisam naišla na takav mir.  Oličenje sreće. Oličenje stvaranja novog života. Ako sam išta znala u tim trenucima, bila je činjenica da se ne želim buditi bez njega.

Probudila me vrućina i kapljice znoja koje su mi klizile niz lice.

„Koliko sam spavala?”

„Poprilično.Gužve su, još nismo blizu granice. Mogla si spavati još. Želiš kavu?”

„Da, hvala ti. Žene i djeca od jutros, prošli su, zar ne ? „

„Da, zabrinuto moje, dok si spavala. Rekao sam ti ja, odmah na početku, da će biti sve u redu.

Naravno da će biti. Ponavljala sam si to toliko puta, stvarajući takav engram u glavi, da bi mi i papagaji zavidjeli. Ovaj put je Balkan pio krv zbog vlasti i gladi koju je ista vlast uzrokovala. Među ionako narušenim međuljudskim odnosima, sad više nije bilo mjesta za toleranciju. Ubijala ih je vlastita domovina, bez ijednog ispaljenog metka. U tišini. Bez odgovora. Bez krivca. Bez savjesti.  Ubijali smo ih svi mi. Šutnjom, predajom ili odlaskom. No, za borbu se nije nalazio nikakav smisao. Nalagalo mi je to moje blijedo lice. Krvavo srce.  I zatomljeno samopouzdanje.  Da su bar ljudi bili ljudi, možda bih i zaustavili prolongiranje rata, ali sve što sam vidjela bili su zombiji. Iskvareni, egocentrični, prazni zombiji. Ni sva želja ovog svijeta nije bila dovoljna da život postane iole normalan u okruženju energetskih vampira, parazita i lažnih proroka.

Jedan dio mene je žalio tlo koje se natopi krvlju svojih sinova svakih pola stoljeća,  a drugi dio mene zazivao je Boga, svemir, nazovite ga kako želite, da nas već jednom obriše iz knjige rođenih.  Nije nam bilo pomoći. Mržnja se kupovala na svakom koraku. Dijelila se i džaba, ako bi unijela razdor i ostvarila cilj. Bitno je da se mrzimo. Nevažno, zbog imena, zbog religije, zbog boje očiju, zbog posvađanih strina koje nisu pričale još otkako su imale sve zube. Razlog  nije imao smisao, ali je cilj bio nadomak. Opet rat. Opet rušenje. Ovaj put rat siromaha i vlasti koju smo pokorno slijedili punih trideset godina. Morali smo otići. Više željeli nego morali. Dva čista bića, zatvorena u komorama vlastitog postojanja ne mogu opstati u živom blatu.

Prenuh se iz razmišljanja sa još malo kave u šoljici. Okrenuvši se oko sebe ostala sam iznenađena činjenicom koliko je samo mladih duša licem okrenuto suncu, zapravo, bezazleno izgledalo. Kao da im svima bijeg predstavlja olakšicu, čini uslugu. Nitko se više nije ni trudio da  plače, da žali,svi su zapravo bili vidno rasterećeni. Vidjela sam kako se formira mala grupica ljudi, oko čovjeka koji je pričao nešto na glas, ali ga nisam mogla jasno čuti. Arslan se izdvojio iz grupe i užurbano hodao prema meni. Po njegovom licu vidjela sam da je vrijeme za pokret. Nije progovorio, samo me uzeo za ruku. Na ramena nabacio ruksake i povikao da požurim. Moje stope su ga pratile, ne osvrćući se..

Arslan i ja bili smo izbjeglice. Zemlju nismo napuštali jer smo se bojali gladi, nego zbog vječne zavrzlame bolesno-ograničenog društva oko nas. On je bio Arslan, ja sam bila Elena. I nikakvog zla ne učinišmo, osim što smo se odlučili voljeti uprkos svijetu i čemernim zakonima ovog naroda, ili bezakonja, ako ga tako lakše razumijete.  Smatrala sam da je u životu mnogo lakše proći sa činjenicom da iza sebe imaš pokušaje, koji su krajnosti spajali u svakodnevnice, već svoj odraz lica kao vlastiti primjer kukavičluka. Radije sam ostavljala ono što me postavilo na noge, i usadilo integritete, dok sam objeručke grlila svijet koji mi je davao čovjek najljepšeg osmijeha u univerzumu, duše koja titra, da joj pozavide i zvijezde galaksije.

Krenuli smo pred večer, čvrsto vjerujući jedno drugom. Putujući cijelu noć kroz okolne puteve, probijali smo se do granice koja nas je dijelila od prvobitnog slatkog okusa slobode. Pred zoru smo stali da odmorimo. Na ogranku šume, naziralo se jezerce. Ironija malog raja u prašini  i blatu. Te noći sam, mogu se zakleti, osjećala najveću slobodu i mir otkako pamtim stanja svojih emocija. Smijala sam se i plesala bosonoga po užegloj ljetnoj travi.

“Arslane, ljubavi, pogledaj obzorje.”

Dok gledam kako se Sunce lijeno izvlači iz kreveta, i nagovještava novi dan, osjećam svu puninu svog bića. Okrenuh se i ugledah ga. Blagi osmijeh resio mu je lice. Kao i uvijek dok me posmatrao, desna obrva bi se uzdignula, a oči pratile svaki moj pokret. Cigareta dogorjevala u ruci, dok ne trepćući povuče dim koji izađe na nosnice.

Taj pogled izazivao je u meni stid curice, senzualnost žene, djevojačko rumenilo, ali bime svaki put privuklo u zagrljaj. Kad bih licem utonula u njegova prsa, svijet je mogao postati i ravna ploča, ne bih osjetila ni drhtaja.

“Dođi malena. Znaš, sijaš kao boginja na ovom svijetlu koje stidno otkriva jutro. Ne boj se, imam krila jaka kao oluje, a i pametan sam i šarmantan, a i najzgodniji muškarac kojeg si upoznala” – izgovorio je kroz smijeh i stisnuo me u svoj zagrljaj.

Zoru je, tog jutra, osim šarenog nebeskog svoda, krasila i čista ljubav na proplanku šume. Dva osmijeha koja su se stapala u poljupce, milovala usnama i davala im beskraj. Zaspali smo, naslonjeni na stari panj čiji su se godovi ponosno isticali, kao kraljevska loza koja štiti mladice. Kao majka koja savija mudrost u krilo. Brojeći  mu godove, Arslan je zaspao. Po starom običaju i kad bi spavao držao bi ruke isprepletene u mojima. Prste u prste. Promatrajući ga, zapamtila sam i najmanju liniju na njegovom licu i utonula u san.

Kako je dan polako izmicao i mi smo se spremali na još jednu noćnu avanturu. Ako bude po planu, već bi sutra trebali preći granice i zakoračiti u novi život. Noć nam je prošla mirno, te smo pred jutro bili pred granicama zajedno s mnoštvom ljudi koje je nastojalo otići dok se nisu  izenada zatvorile. Tješila me pomisao da su ljudi izmoreni od prethodnih ratova i da je sve  manje bilo onih koji su vjerovali da će išta dobiti osim razrušenih domova i suza uplakanih roditelja.  Čekali smo da se oslobode mjesta, da zakoračimo, predamo dokumente na uvid i mirno ugasimo u sebi nemire. Sve dok nisam shvatila da nas traže. Da budem točnija, traže mene. Tražila me cijela licemjerna obitelj, koja se bar tako nazivala. Da me odvoje od Arslana, i pošalju tamo gdje su namislili.

Trčali smo koliko su nas noge nosile. Izgubljeni, prepadnuti, zadihani … bili smo usred ničega, bez ičega. Daleko smo odmakli od graničnih linija i više nismo imali orijentaciju gdje smo zapravo. Ali, barem nas nitko nije pratio.

“Ne boj se ljubavi. Sigurni smo. Jesi li dobro? Lice ti krvari.”

“Valjda sam se udarila dok sam trčala. Dobro sam” – i nasmijah se i zapakah u isti trenutak. Promišljanja su se vrtjela mojom glavom. Zašto sam dovela u opasnost tog čovjeka? Zašto nisam išla lakšom linijom? Ništa od ovog se ne bi dogodilo. Pa, kao da je čuo moja razmišljanja, pomilovao me i rekao :

“Samo da znas, ja bih ovo sve ponovio.”

Skrili smo se u drvoredu jablana koji se pružao unedogled. Odlučili smo provesti noć skriveni. Činilo se kao napušteno tlo. Spavali smo na mokroj travi, pod zvijezdama. Iz tog predivnog trenutka prenuo nas je nepoznati glas.

“Tko ste Vi? I što radite ovdje? Ovo je privatni posjed, a k tome je i mrak. ”

Poskočili smo i ustukli pred njim, zaleđeni, jer nije postojala mogućnost bijega.

“Oprostite nam, tražimo put do granice. Izgubljeni, odlučili smo odmoriti do jutra. Ja sam Arslan, ovo je Elena.  Nemamo uza se ništa osim par presvlaka za sebe i nešto novca dok se ne snađemo. ”

“Idete, ali za mnom. Kuća mi je u blizini, a noć je hladna da bih Vas ostavio ovdje.”

Ne znam zbog čega, ali puni povjerenja, kročili smo za njim, sve dok se pred nama nije ukazala stara kamena kućica. Kao vlastitu djecu, primiše nas Jovan i Medina i osim toplog pokrivača dadoše nam i vlastiti primjer ljubavi i sloge. Vlastitu potvrdu o  tome da ništa od ove muke nije bilo pogrešno. Kao znak s neba, pojavili su se u tom trenutku, da još jednom prenesu poruku koju evo, već dugo godina čitaju jedno drugom svaki dan. Poruku koja nas je blagoslovljene, site i zaštićene sačuvala od neumorne svijetine. Jovan nas je prevezao preko seoskog nasipa, za čije je granice znalo samo par lokalnih seljaka, što ostaše u mjestu.  Poželio nam je sreću nakon što nas je ostavio par kilometara od obližnjeg gradića i istim nasipom se vratio kući.

Bili smo slobodni. Kročiti nogom i pri tom ne osluškivati tuđe korake, bila je u prvom trenutku nevjerojatna činjenica. Imati puna pluća ljubavi i istovremeno držati sreću za ruku. Činilo se nemogućim.  Pa opet, imala sam oboje pred očima. I ljubav i sreću.  I ovaj put, i svaki iduci, i koliko god puta bilo … krenut ću za tobom.

 

 

(Značenje imena Arslan – ime arapskog porijekla; značenje imena je – lav, heroj, junak)

 

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari

Protected by Copyscape