Nagodba…

„Zaboravih ti ime…oprosti mi na tome, … Tebi, davno potonuloj boli, tebi danas pišem. Tebi i meni. Nama. I svim onim snovima kojima sam morila sve oko sebe. Bila sam mlada, znamo to oboje, jer i ti si bio mlad. Oprosti mi za sve. Zbogom…“ – pisalo je na poruci. Prošla me je jeza od pročitanog, ta tko bi to mogao ostaviti ispod pepeljare na stolu za kojime sam sjedila sama sat vremena uz kavu? Okrenula sam se oko sebe, no nikoga nije bilo, barem ne nikoga tko bi mi mogao dati zadovoljavajući odgovor. Bilo je jutro, a na mome stolu u lokalnom kafiću je osvanula poruka. Poruka koju je napisao netko koga ja nisam poznavala, a nije je bilo na stolu kada sam ja sjedala za njega…

***

Jutarnji rituali su nešto što me drži među budnima nakon izbačaja iz kreveta alarmom. Zvonjava. Lov na mobitel, koji nikako ne želi umrijeti i prestati urlati „highway to hell“ u moju glavu. Niti jedno jutro nije odustajao, umro do kraja, crknuo samo je pojačavao zvuk dernjave do trenutka gašenja i bacanja na drugu stranu kreveta u prazno. Okrećem se već na pamet na drugu stranu. Poput školarke koja bi najradije propustila dan nastave tražim tih pet minuta kojima dobivam na vremenu prije nego se napokon odlučim ustati. Refleksno skačem iz kreveta, ukrala sam i duže od tih pet minuta, klasika. Trkom ulazim u kupaonicu i otvaram vodu. Tuš je jedini saveznik u tom mom jutarnjem bunilu.

Vruća voda mi poput štita nanosi smiraj, a para koja se zadržava na staklu od vrata tuš kabine odvaja moju realnost od buđenja, buđenje od sna, mene od jave. San mi je kronično nedostajao godinama, jer patim od depresije i anksioznosti, pa je razumljiva ova moja jutarnja drama koja niko nije htjela okončati. Nakon kade i vrućeg smiraja slijedi kava. Puno kave i otpuhivanja dima cigarete. Ja sam vam sve samo ne tip jutarnjeg people person-a. Prije sam neka vrsta malenog, zelenog trola koji jutrom mrzi sebe, a kroz dan cijeli svijet. Unos kave i nikotina ubrzano je doziran u moj organizam, trol se primiruje što je znak da je vrijeme za oblačenje, šminkanje i konačno i krajnje koračanje prema vratima. Vratima od kojih mi se znoje dlanovi. Vratima koji vode u svijet, među ljude. Mrzim taj izlaz iz moje sigurne i komforne zone vlastitog stana. Kolega mi je rekao da graničim s fobijom, jer ne želim napustiti stan i „rob sam navika“.

„Nisu to navike, to su moji mali jutarnji rituali kojima ostajem na životu, a iz stana nitko normalan ne bi izašao da ne mora. Nigdje nije lijepo kao kod kuće ..“ – vješto bih se branila.

Sedamsto dvadeset i tri koraka imam od ulaza do prvog ugla zgrade. Iza tog ugla nalazi se maleni park s igralištem za djecu. Tu je i Ara – kvartovski birc u kojemu svakog jutra čitam novine i pijem što? Kavu, naravno. Sve je išlo po planu tog jutra, sve do vražje poruke od koje me je uhvatila jeza. Kako li se samo stvorila na mome stolu, na kojemu nije bilo ništa kada sam dolazila sjesti za njega. Do kojega nije stajao ili sjedio nitko.

„Ne znam suseda od kuda ta poruka, nis je vidla kad sam vam kavicu donela. Ste sigurni da ni vaša?“ – ljubazno će konobarica. No, kao što sam već rekla oko mene nije bilo nikoga tko bi mi mogao lucidno, realno i kvalitetno odgovoriti na moja postavljena pitanja – „Tko je ovo napisao? Tko je ovo ostavio za mojim stolom?“. Bila sam prepuštena svojim pretpostavkama. Gledala sam u rubove presavinutog papira poruke i uočila sam kako je pedantno složen u pravilnu malu kockicu jednakih dužina stranica. Moram priznati da me se dojmila ta pedantnost bez obzira na jezu i strah koju je ostavljala za sobom. I to ne napisanim, već stvaranjem za mojim stolom. Pokušala sam je se riješiti ignoriranjem.

Odlučila sam otići iz kafića u isto vrijeme kao i svakog jutra. Kroz park, preko trga i male pijace do glavne ulice u mome kvartu, gdje se nalazio moj ured. Od kafića do ureda mi je trebalo točno deset minuta i šezdeset sekundi. Čak i ako je prometno ili gužva po nogostupu, vremenska udaljenost je uvijek ista. Trudim se imati tu konstantu. Ulazeći u lift zgrade gdje je bio moj ured osjetila sam istu onu jezu koja me prošla i pred neko vrijeme u kafiću. Pogledala sam na pod lifta, pokušavajući prizvati realne emocije u svoj nemiran duh. I tada sam uočila još jednu pravilno presavijenu poruku, ali ovog puta papir je bio presavijen u obliku trokuta. Bojala sam je se podignuti, ali znatiželja je bila veća, otvorila sam poruku :

„Sjeno prošlosti, nemire mojih dana, pišem ti, tebi… da tebi, iako to nisi zaslužio prokletniče! Želim da znaš kako se nemaš više kome vratiti, jer ona je napokon mrtva…“ – kao iščupana vjetrom poruka mi je pala na isto ono mjesto s kojeg sam je i podignula. Rukopis je bio isti. Riječi nesuvisle, jezive, a mojim tijelom je strujala ista ona nelagoda. To je napisala ista osoba proletjelo mi je kroz glavu.

„Ovo ne može biti slučajnost:“ – pomislila sam. Brzinom munje sam stisnula gumbić lifta za deveti kat, željela sam što prije izaći iz toj malenog lifta. Došavši na kat gdje mi se je nalazio ured pojurila sam prema vratima, uhvatila kvaku, ali ući nisam mogla. Vrata su bila zaključana. Barem sam tako mislila isprva. Okrenula sam se oko sebe, svi poslovni prostori su bili prazni što je bilo čudno za ovo dob jutra. Počinjem lagano šiziti. Neumorno zovem asistenticu na telefon, ali ona mi se ne javlja, stalno mi se javlja nepoznat ženski glas koji mi se smije u slušalicu uz „ne možeš ti više dobiti na telefon nikoga ljigo“. Panika počinje vladati mnome i umjesto da pozovem policiju počinjem bježati. Uspjela sam napraviti tri, točno tri koraka, prije nego sam se popiknula i pala. Glavom sam uronila u ljepljivu tekućinu razlivenu po podu, dok su mi noge i tijelo odlučili sletjeti svaki na svoju stranu.

Ustajala sam polako i oprezno, kao da sam znala na što sam se popiknula. Bila je to ljudska ruka, a ljepljiva tekućina u koju sam uronila glavom smjesa krvi i tjelesnih izlučevina. Popiknula sam se na leš. Glava leša bila je pokrivena pravilno izrezanim bijelim platnom na kojemu je krvlju bilo ispisano :

„Svaki kraj ima svoj početak. Početak mog kraja bila si ti. Sretno u smrti. Tvoja M.“- podignula sam platno ne bi li vidjela o kome se radi. Provirila ispod i vrisnula. Strašna bol zarila mi se u prsa poput ispaljenog topovskog metka. Ispod pravilno izrezanog platna ležala sam ja. Poput filma koji je na prematanju unatrag slike su dolazile same od sebe. Ja. On. Moj ured. Njegova žena. Plač djece. Nož. Krv. Smrt.

         ***

Marie je bila domaćica, sve ono što ja kao jedna odvjetnica u naponu snage, usponu karijere i svim bogatstvima nisam bila. Bila je pitoma i skromna, a ja divlja i željna krvi i mesa. Udana s dvoje djece, dok sam ja umjesto pelena do sada mijenjala samo frajere. „Inga Đavolja odvjetnica“ – tepali su mi kolege „gutačica muškaraca“ – dobacivale ljubomorne ženturače, a ja sam se samo zabavljala. I Lukas, muž od Marie je trebao biti samo zabava, ta ja kao ja ne bih nikada imala ništa ozbiljno s jednim konobarčićem. Piće, dva, se i svak sebi. No, Marie to nije shvatila tako, a nije ni Lukas. On se jadan zaljubio. Kampirao ispod mog prozora, zvao na mobitel, slao telegrame i cvijeće. Sve ono što nije nikada za svoju pitomu i skromnu ženu koja mu je rodila dvoje djece. Trajala je ta agonija točno osamsto tri dana, vjerujem da bi trajala i duže da Marie nije tome stala na kraj. Planirala je to danima. Namamila je Lukasa u moj ured predstavljajući se kao moja asistentica. Budala je nasjeo, jer me je toliko volio da si nije ni ženu prepoznao preko telefona, već je dojurio do zgrade mog ureda. No, tamo ga nisam čekala ja, već razularena Marie koja ga je svladala jednim udarcem lopatom za snijeg po glavi.

Odvukla ga je u moj ured i posjela na stolicu tik do moje asistentice koju je isto satrala lopatom i zavezala za stolicu. Čekao se moj dolazak i grande finale dana. Ušla sam u ured brojeći korake od vrata do stola, ima ih dvanaest. Spustila sam torbu na stol, okrenula se prema prozoru i tu je bio moj kraj. Oštrica noža već mi je prošla kroz lijevo oko i završila duboko u mojoj glavi na užas i strah Lukasa i asistentice koji su se u međuvremenu osvijestili. Nije više mogla trpjeti Lukasa i njegovo obezglavljeno ponašanje. Odlučila mu je stati na kraj tako što mu je otela jedan pravi i jedini predmet obožavanja. Mene.

I kako sada pišem? Kako sada živim? Jednostavno, po dogovoru, jer nema tog slučaja zločina u kojemu Inga Đavolja odvjetnica ne vidi nagodbu, čak i sa samim Vragom.

…nastaviti će se…

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape