Sve je u redu…

Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad se kazaljke sata, koje inače lete, sada tek vuku pod staklom sata, i kada prepuna snova za sve što će doći, a s premalo volje za sve što jest, vrhom olovke crtaš već ne znam koji krug po nekom istom tragu u nekoj knjizi, oko broja stranice.

Glavom ti tutnje vlakovi slutnji koji te odvoze daleko od ovog trenutka, pred očima ti bljeskaju naslovi sutrašnjih lekcija, a koje si danas samo trebala ponoviti i zaklopiti knjigu, umjesto da se sad prvi puta s njima susrećeš. U sobi tragovi predvečerja što te odvlače nekamo u sebe, dok ti pramen nemarno skupljene kose pada preko usana. Da sam ti tada mogla prići, tebi od nekada, ova ja od sada, sklonila bih ti poput povjetarca taj pramen s lica i samo jedno šapnula: „Sve će biti u redu.“

Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad je strepnja zbog nenaučene lekcije odavno izblijedjela, a ti hodaš sama ulicama grada i čekaš da ga negdje sretneš. Pa pokušaš samo još ovaj put, ne znaš ni koji do sada, uvjeriti oboje da se niste slučajno sreli. Dah ti je hrapav od plača, duša izgrebana od objašnjavanja koja ionako ništa ne mogu promijeniti, a još si premlada da bi znala da je ponekad sve što trebaš učiniti – jednostavno otpustiti. Jer nisu sve ljubavi da bi trajale i nisu sve priče za zauvijek. Neke su samo lekcije, druge samo vreli pečat rane mladosti, tek toliko da kasnije znaš razlikovati različite boje iluzije. I onu jednu boju neke samo tvoje istine. Onu što odnekud izranja, kažu kad se najmanje nadaš, a ti si uvijek vjerovala u suprotno – onda kad se nadaš najviše.

Da sam ti tada mogla prići, tebi od nekada, ova ja od sada, zaustavila bih te obazrivo u nekom od gradskih prolaza, između ulica, i samo jedno šapnula: „Sve će biti u redu.“

Jer, netko će nas poznavati bolje u trenutku upoznavanja, nego netko drugi za milijun godina. I taj netko tek treba doći, znaš, i zbog njega nećeš tratiti nedjelje, tumarajući gradskim ulicama, izgrebane duše, tražeći razbijene dijelove nade koje naposljetku nećeš naći.

Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad tisućiti i neki put prelaziš s jedne strane sobe na drugu, čvrsto stisnutih usana i odsutnog pogleda, bosa jer nemaš snage ni nataknuti papuče, blijeda, jer od jučer nisi oka sklopila, čekajući vijest o nekome svom, što boravi negdje među bolničkim zidovima, a tko se tada onako poluprisutan jedino brine da ti ne brineš previše. I dok se grčevito hvataš za slamke ovog svijeta, strepeći pred svim onim što nepoznato čuči iza koprene života,  da sam ti tada mogla prići, tebi od nekada, ova ja od sada, donijela bih ti papuče da ti ugriju hladna stopala i samo jedno šapnula: „Sve će biti u redu.“

Znaš ona spora, nedjeljna popodneva, kad je tišina tvojih misli jednaka tišini dugačkog hodnika, na kraju kojeg se nalaze vrata sobe na kojoj piše broj dva. I dok oslonjena na veliki, gusnati radijator na kojem se boja na dijelovima davno oljuštila, i za koji usred ljeta imaš osjećaj da žari, u spavaćici i s kanilom u ruci, čekaš neke tvoje oči u kojima se zrcališ iznutra prema van, kako biste zajedno, sporim korakom jer ne možeš brže, dohodali pred vrata sobe broj dva. A u sobi, u krevetiću, spava vaše najdraže, oduvijek poznato, iako tek pred koji dan rođeno, četiri tjedna prerano, u nekoj odlučujućoj minuti koja je uredila sve tako kako te nedjelje, u tišini dugačkog hodnika, nisi još mogla znati, a što bih Ti šapnula da sam ti tada  mogla prići, tebi od nekada, ova ja od sada: „Sve će biti u redu.“

I rekla bih ti to još toliko puta, šuljajući se iza tebe, ova današnja ja, jer život je nepredvidiva igra trenutaka, i ako ih propuštamo u strepnji od onoga što slijedi, propuštamo sam život zbog kojeg smo ovdje došli.

Dok si strepila u raznim čekaonicama. S prijavnicama u rukama. Misleći da ovo čudo života koje ti je dano ovisi o raspoloženju nekog srednjovjekovnog profesora.

Dok si se opravdavala za ono što si rekla u najbojoj namjeri, samo zato jer netko promatra svijet kroz prizmu drugačijeg iskustva i ne razumije vibraciju takve namjere pa te zbog nje proziva.

Dok si čekala da Ti se jave oni koji se odavno ni sami sebi nisu javili pa tumaraju uokolo, tražeći sebe u svemu, kako im dođe, kad im dođe. Napajujući se na izvorima tvoje tuge, neispunjeno ispunjeni jer su ti izvori potekli od njih.

Rekla bih ti: „Sve će biti u redu“, onako kako danas svakodnevno ponavljam onim očima u kojima se zrcalim iznutra prema van, kao i onoj dragoj, oduvijek poznatoj glavici, a rođenoj tek prije pet godina, četiri tjedna prerano, puta još dva.

Jer sve na kraju i bude u redu. Bude onako kako treba biti, čak i ako se ne podudara s našim očekivanjima.

U ime nekog šireg plana, u ime dogovora prije dolaska ovdje.

Sve je u redu, znaj. I samo tako može biti. Čak i onda kad ti se nedjelje čine iznimno spore, prepune strepnje i neizvjesnosti.

Jer, sve prođe, i to će proći.

Samo ti nećeš proći nikada. Prijeći ćeš nekamo iza koprene lineranog vremena i prolistat ćeš još jednom sve prizore u slikovnici ovoga života. Preskačući stranice gdje brineš i tuguješ, zaustavljajući se na onima gdje se nadaš i raduješ.

Sve je u redu. Negdje u sebi to znaš.

Marina Papec


Marina Papec

Ja sam Žena Dijete. U vječnoj potrazi za inspiracijom. Zbog nje često zavirujem ispod površine, pretražujem svemire i upuštam se u izazove.
Vjerujem da smo ovdje kako bismo voljeli i živjeli svoju svrhu. I još ponešto, što je na svakome od nas da sam otkrije.
Volim zapisivati snove običnom drvenom olovkom na papir. Volim rana jutra i kasne večeri. Miris kave. I čaja od japanske trešnje. Moj mikrosvemir čine jedan Muškarac, jedan Pas i tri malena Dječaka. Nema dana da se ne zahvalim na tome.
Osim navedenih, dominantne su mi ljubavi pisanje, čitanje i bilježenje trenutaka objektivom duše.
Tako nastaju moje priče „Iz Momentoriznice“ koje pišem i objavljujem na svojoj stranici, a za moj roman Šaptač Snova volim pomisliti da može odškrinuti vrata duše.
Kad ne pišem, kuham i spremam slastice za prijatelje. U kuhinji plešem. Kao i kroz život, ma što mi pripremio.
Za mene su teško i čarobno sinonimi. Vjerujem u mala, svakodnevna čuda i nastojim uvijek biti svjesna neodoljive ljepote postojanja.
Živim i radim u Zagrebu kao prevoditeljica i profesorica njemačkog jezika i književnosti.
Više mene možete susresti u mojim tekstovima.
Čitamo se <3

Comments

komentari

Protected by Copyscape