Često čujemo kako roditelji djeci kažu u naletu bijesa: “Tako mi vraćaš, a čitav se život za tebe žrtvujem,” ili još gore “Nemam svoj život, jer sam ga prilagodio tebi” i slične razne opaske. Često čujemo kako se žena žrtvuje za muža, jer trpi sve i svašta. Za porodicu, opet za djecu. Razmišljam, gdje je linija između žrtve i prilagođavanja?

Skoro mi je jedna poznanica, mlada majka, rekla kako ne doji svoju bebu, jer je žrtva koju dojenje zahtijeva prevelika. Nije u stanju da se toliko muči i da žrtvuje svoje lijepe grudi zarad ionako ne toliko važnog cilja. Sjećam se da sam je gledala duže nego inače i konstatovala da dojenje nije žrtva nego neophodna potreba djeteta koje je rodila. Kako ja nemam dijete još uvijek, reče da ću biti pozvana o tome da govorim kad rodim. Prihvatih činjenicu da još nisam roditelj, ali rekoh da kad odlučim da postanem, neću misliti da je žrtvovanje nešto što to ne može biti.

“To je vidiš” – rekoh “tvoja odluka. Ako si odlučila da rodiš bebu, ne mogu da razumijem kako nisi odlučila da se toj istoj bebi i posvetiš. To valjda ide prirodno sa ostalim odlukama koje roditeljstvo samo po sebi donosi.”

Žrtva je uzaludna pojava, prilagođavanje je prirodno. Ako se odričeš jednog perioda života, navika i sitnih zadovoljstava zarad ovog drugog gdje imaš dijete, onda ti je sasvim valjda jasno da će se promijeniti i navike? Zašto uopšte rađati djecu, ako nismo sposobni da se njima prilagodimo? Valjda to nije žrtvovanje, nego tvoja istinska želja da daš sve od sebe za nekoga koga si rodila?

Da bi bili srećni trebamo mnogo da se žrtvujemo. Tako tvrde neki ljudi. Da bi nešto imali trebamo mnogo da damo. Da bi ostvarili neki cilj treba mnogo toga da se odreknemo. 

Ja sam uvijek nekako mislila, da sreća i žrtva ne idu zajedno. Žrtvovanje je kobno po sreću, jer je žrtve ne mogu obezbijediti. Žrtva je stanje svijesti a ne konkretno djelovanje. Prilagođavanje određenoj situaciji je pak nešto drugo. Znam mnogo ljudi koji smatraju da su žrtve porodice, roditelja ili emotivnih partnera i djeluje mi da to one same žele biti.

Ako nemamo povjerenja u život ne možemo od njega zahtijevati da bude lijep. Djeci su potrebni srećni roditelji koje treba da posmatraju i da se na njih ugladaju. 

Muškarcima trebaju srećne žene spremne na kompromise a ne na žrtvovanje. Ženama isto tako.

Ne vjerujem u žrtvu. Ako odlučim da ne budem srećna da bi neko drugi to bio, nikakvo mu dobro ne mogu donijeti. Vjerujem da samo ako sam srećna mogu usrećiti nekoga. Vjerujem ako se u određenom trenutku moram nečega odreći, odričem se jer želim da sledeći trenutak učinim ljepšim. Mogu pristati na kompromis. Na žrtvovanje zarad nečije udobnosti ne.

Neki ljudi pogrešno misle da se žrtvuju. Kao što ova majka odozgo misli da je dojenje žrtva. Neki drugi, vjeruju da u životu možemo živjeti od ljubavi i čistog srca. Cisto srce vam nikad neće savjetovati da podnesete žrtvu. Uvijek će vam šapnuti da to činite iz slabosti i pogrešnih shvatanja kreacije.

Ja sam se tokom života često puta morala pozdravljati sa nekim stvarima i navikama koje sam voljela. Nikad mi palo na pamet nije da sebe prozovem žrtvom. Vjerovala sam u tim trenucima, da to radim jer želim nešto drugo. Drugačije od onoga što imam, drugačije od onoga što radim. Danas mi ništa od toga ne fali, samo zato što sam svjesno činjela ponuđene izbore.

Život će vam uvijek dati da birate. U tome je sva njegova ljepota. 

Otresitost je stanje prilagođavanja. Jadnost je osjećanje žrtve. U toku prilagođavanja vjerujemo da je takva samo trenutna slika dok širu pažljivo posmatramo.

U osjećanju jadnosti i bezvrijednosti nema ničega dobrog za nas.

Život će nam davati ono na šta pristajemo. Zato neki ljudi žive živote iz snova. Jer ne pristaju na obične, prosječne živote.

 

Neki drugi pak, pristaju na životarenja…

 

Do sledećeg puta,

Vaša Jo. ❤️

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

Komentari