Kalibar 45 mm

Elena Ivanov doimala se običnom, baš kao i junakinje iz mnogo nama poznatih i nepoznatih priča. Ali baš kao i svaka druga junakinja o kojoj čitamo, nešto u njoj bilo je drugačije. Jer, da nije, kako bi od toga nastala priča?

Vidite, naša je Elena, koja je, kao što ste mogli zaključiti, protagonist ove priče, imala čudnu mogućnost. U njezinoj glavi nalazilo se na tisuće malenih glasova, svaki od njih koji joj je šaptao nešto sasvim drugačije. Davali su joj oni luckaste ideje, ponekad i opasne, a često joj se ne bi svidjele. Ali opet bi one nekako prodrle do nje i poslušala bi gotovo svaki njihov prijedlog.

Najčešće je Elena bila u stanju samo čuti te glasove. Ali od samoga početka, pa čak i prije nego su glasovi došli, svaki je njezin korak pratio neki čovjek. Bio je srednjih godina, već pomalo prosijede kose. Uvijek bi nosio istu majicu i vjerojatno je već dobrano smrdjela po znoju, ali uz miris koji je konstantno dolazio iz njegovih usta i boce koju bi nosao svugdje sa sobom znoj je bio gotovo neprimjetan. Bio je pasivan promatrač, taj čovjek. Ni sam ga nisam baš mogao pročitati, iako se činilo da sam ga nekad jako dobro znao.

Ali dosta blebetanja o tome, vratimo se na priču o Eleni. Znači, naša junakinja imala je osamnaest godina kada sam počeo pratiti ovu priču. Imala je divnoga dečka i super prijatelje i svaki onaj klišej kojim se današnje priče bave bila je ona. Pa joj se tako, kako bi radnja uopće imala smisla, život zakomplicirao kada su se pojavili već spomenuti glasovi.

Prijatelji su se počeli udaljavati od nje, a dečko je – iako je jadnik pokušao ostati – i sam polako počeo odustajati. Trebala je to biti dobra priča, zar ne? O porazima i gubitcima i teškim razdobljima kroz koje prolaze ljudi koji su drugačiji. I možda je i mogla imati sretan kraj, ali u kraj se nisam mogao previše uplitati. Vidite, trebao je biti realan.

Pa su, da skratim priču, glasovi postali previše glasni i nešto ih je trebalo utišati. A bio je to pištolj kalibra 45 mm.

Bila je to duža priča, da se razumijemo. Skratio sam vam kako bih vas poštedio nepotrebnih detalja. U mojoj glavi zvučala je puno bolje. Imala je puno složenih rečenica i korisnih misli koje bi ljudi možda podcrtavali u knjigama ili objavljivali na internetu. Imala je bogate metafore, a svaka je rečenica sjela točno na mjesto na kojemu je i trebala biti. Barem je tako trebalo biti, ali sve te misli s vremenom su potonule umjesto da izađu na površinu, i tako ste vi umjesto poglavlja i poglavlja o Eleni i njezinu životu dobili samo nekoliko paragrafa.

I u ovome je trenutku za našu glavnu junakinju već kasno. Leži na podu, s rupom u glavi, očiju i dalje otvorenih. A na scenu dolazi njezin i-dalje-dečko. Pa lupa u zid, u pod, a na koncu i razbija sve oko sebe. Ima klasičan napad panike. Osjeća bol u grudima i suze mu teku niz obraze i vrišti njezino ime i traži da mu se vrati. Govori koliko ju voli i obećava da će biti više uz nju, samo da otvori oči. A opet, zna da je to nemoguće.

Tada ustaje. Hoda po sobi i drži se za glavu. Pokušava naći rješenje, ali takvoga nema. Ili – čekajte – pa možda ga i nalazi! Na podu i dalje stoji onaj pištolj. Hvata ga rukama koje već drhte, te ga još više drhteći približava glavi.

Ne mogu se više ne miješati u radnju. Postaje odviše napeto da budem samo tihi promatrač koji prepričava priču dok mu se vid polako magli od previše alkohola.

„Planiraš li se ubiti?“ upitam.

Dečko me pogleda. Prvo pomalo zbunjeno i uplašeno, a zatim kao da me prepozna.

„Na tebi je da odlučiš. Pa ti si me i stvorio, zar ne?“

Pogledam ga, zbunjen, a srce mi preskoči otkucaj.

Ovo je bio prvi put da mi se lik iz priče zapravo obratio. Gledali su u mene često i činilo se kao da me osuđuju zbog tužnih sudbina za koje su me krivili. Jadnici, nisu znali da sami kroje svoju sudbinu – ja sam samo puki promatrač koji zapisuje njihove riječi. Ili?

Dok moje misli teku, radnja se mora događati dalje. Pa me dečko promatra nekoliko sekundi i sva ona tuga i ljutnja kao da su odjednom usmjerene na mene.

„Budalo, ti si ju ubio!“ nastavi i-dalje-dečko.
„O čemu pričaš?“ Ne razumijem. „Pa nisam ja nikoga ubio.“

„Reci to glasovima koji su proganjali Elenu. Svaki lik kojeg si stvorio, svaki duh koji je od njega nastao, i svi oni u njezinoj glavi.“
Šutim.

„Stvorio si tu svoju malenu igricu. A tada si napisao lika za kojeg si mislio da ti je sličan. Valjda si pretpostavio da će ti tako biti lakše? Mučiti druge kako ne bi mučio sebe. A napisao si toliko loših sudbina i ni jedan sretan kraj.“

Njegove riječi imaju i nemaju smisla u isto vrijeme, i nije mi jasno kako je to moguće.

„Tko si ti da mi govoriš išta?“ upitam. „Bezosjećajni kreten koji je napustio djevojku u trenutku kad joj je bilo najgore!“
Nasmiješi se.
„Možeš me kriviti koliko god želiš, ali znam da si ubio Elenu samo zato što te previše podsjećala na tebe.“
Još jedan zbunjeni pogled i preskočeni otkucaj srca.
„Dobro me razumiješ. Alkoholičar kojeg je Elena viđala? Pisac u četrdesetima. Očajan, sam i ostavljen od svijeta.

Boluje od iste bolesti, suočen s istim glasovima koje je ona imala. Koje si joj ti dao.“
Ruke mi se tresu. Jedva uspijevam natjerati prste da se i dalje kreću ovom tipkovnicom i pišem priču za koju, ovoga puta, nisam siguran kako završava.

Najednom, gomila lica stoji ispred mene. Malena sirotica Ana sa svojim medvjedićem. Učenica Lili i njezin zgodni profesor Gabriel. Bivša policajka Jana. Pa čak i onaj djed kojemu se ne sjećam ni imena. I još toliko njih. Lice za licom, a svako puno mržnje.

„Ti si kriv za sve. Baš ti.“ Svi se deru u isto vrijeme. Previše je glasno i glava me previše boli. Previše mi se muti i previše mi se vrišti.
„Da tebe nije bilo, mi nikada ne bi imali ovakvu sudbinu.“
„Ali ne bi ni postojali, zar ne?“ upitam kada napokon uspijem progovoriti. „Dao sam vam život!“
„A tko si ti da biraš tko će živjeti, a tko umrijeti?“ upita me Jana. „I ako doista želiš odlučiti, zašto ne odlučiš za sebe?“
Korak po korak, svi oni mi se približavaju. Padam sa stolice i kleknem uza zid. Srce mi kuca prebrzo i ne osjećam se dobro.

I svi dobro znamo što slijedi.
Smrt posljednjeg lika.

Protagonista ili antagonista, možda ni sam nisam siguran. Više ni u šta nisam siguran.

„Možeš li to učiniti sam?“ upita dečko, bacajući pištolj na pod kako bih ga mogao uzeti. „To je dostojanstvenija smrt.“
I doista, nakon toliko samoubojstava koje sam napisao i toliko likova koje sam mučio, možda je stvarno red na meni?
Razmišljam o prolaznosti i ludosti i svemu onome o čemu sam uvijek pisao dok primičem pištolj glavi.
Čujem zvuk pištolja.

10. 1. 2016.
Novosti iz svijeta književnosti

Četrdesetogodišnji pisac M. T. nađen je mrtav u dva popodne. U jednoj ruci mu se nalazio pištolj, dok se druga grčevito hvatala za pisaću mašinu. Pretpostavlja se da je vrijeme smrti negdje između dvanaest i jedan u noći.

Tragična priča o nekad velikom piscu kojeg je progutala šizofrenija došla je kraju.

Andrea Tomić


Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Comments

komentari

Protected by Copyscape