Uskoro će stići neke nove mladice…

Srušili su cedar danas. Moj plavi cedar koji pratim već dvadesetak godina. Susjed dvije kuće dalje je isto danas rušio drveće pa su moji uskočili i iskoristili priliku da maknu i to s dnevnog reda. Prevelik je bio, bilo je ili on ili kuća.

Pojma nisam imala do jučer navečer. Nakon večere, krenula sam prema svom stanu, stala ispred plavog cedra i zagrlila ga. Da, grlila sam neko stablo kao oni kojima se izrugujemo, ali bilo je jače od mene. Nedostajat će mi. Ljubila sam iglice koje su mi bole lice. Mirisala sam njegove grane i mislila bih li uzela jednu za doma, da me podsjeća na moj plavi cedar ili ne. Rekoh, neću ga trgati, nek’ uživa dok još može. Moj plavi cedar koji je bio negdje moje visine kad ga je deda donio iz rasadnika. Ja sam stala na 166cm, a on je dosegao visinu dvokatnice.

Kad je stigao, došao je u društvu još nekoliko crnogoričnih mladica, ali on se isticao od prvog trena i svi smo ga imali rada. Što je veći i širi bio to smo ga više kitili za Božić. Moglo se vidjeti i njega i bor ispred, okićene, s ceste. Bili su toliko veliki da ih ni garaža nije zasjenjivala. Visoki i ponosni na brežuljku, vješto okićeni i prekrasni. Svaki Božić imali smo sve ljepše okićeno dvorište zahvaljujući dedinom trudu i veličanstvenosti plavog cedra.

Zadnjih nekoliko Božića, ne kitimo ga više. Ne samo zato što je deda stariji i ne može se više tako lako popeti na ljestve da bi stavio stotine lampica na cedar i bor ispred nego nam je Božić zadnjih godina postao nebitan. Nismo povezani kao prije. Svatko je otišao na svoju stranu, neki su otišli na druge adrese, a neki su ostali na istoj, ali ne miču se iz sobe. I onda je postalo suvišno išta slaviti i ukrašavati.

Nema lampica za bor, nema farbanja jaja, nema plesa u dnevnom boravku, nema roštilja u dvorištu… Sve stoji u kutijama. Pribor, boje i ukrasi čekaju neki novi početak.

Plakala sam jučer jer će srušiti cedar. Danas sam plakala jer su ga srušili, a sutra ću jer će ispred kuće ostati gola zemlja koja će čekati neke nove mladice. Iako nema ništa loše u novim mladicama, bojim ih se jer su mi nepoznanica. Zato što to znači da moram pustiti sve ono što je išlo uz moj plavi cedar. Ne znam kad će mladice stići, ali do tad ću gledati u fotografiju mene u osnovnoj školi, kako stojim pored plavog cedra. Tad sam mislila da je velik samo zato jer smo iste visine, danas znam da njegovu veličinu znamo prepoznati samo mi koji smo bili s njim od početka do kraja.

Do idućeg puta, grlite (se) dok nije prekasno!

Zagrljaj,

Ana Kolar


Ana Kolar

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku, vježbanju, Twitteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.

Comments

komentari

Protected by Copyscape