Aleja Lipa: Točka nestajanja

Od primitka brzojava iz Zagreba, do trenutka dok smo sjeli u kola prošlo je nekoliko sati, ali meni je izgledalo kao da su prošle minute. Shvativši da ću tu vožnju morati otrpjeti u društvu kojeg sada ni pošto ne bih birala, svojski sam odlučila biti posve hladna i oprezna, umjetno ljubazna i spremna na sve.

Od trenutka kad sam odlučila odigrati svoju ulogu osvetnice bilo mi je jasno da moram upoznati svog neprijatelja, svog zakonitog supruga. Morala sam biti sveprisutna a posve neprimjetna. Morala sam postati nijemi svjedok, lijepi ukras, kao porculanska figurica na stolu u predsoblju. Svega svjesna a posve nijema. I to sam postala. Lijepa i nijema porculanska lutka.

Što sam više vremena provodila s Jozefom i njegovom svitom najbliskijih suradnika, shvaćala sam koliko sam naivno išla kroz život. Koliko sam toga uzimala zdravo za gotovo. I sada, sjedeći u kolima nasuprot njega, bijesna i posve svjesna da Toni sjedi njemu s lijeva i da se ne smije dogoditi da podignem glavu pa da nam se pogledi slučajno sretnu, cijelo sam vrijeme gledala kroz prozor, odajući dojam nezainteresiranosti, posve odlučna odigrati svoju ulogu uvjerljivo do kraja. Namjestila sam se tako da izgleda kao da sam potpuno opuštena, ali svaki je mišić u mome tijelu bio potpuno napet. U torbici na krilu i dalje je skriven, svoju priliku čekao mali Luger. A ona gladna zvijer u meni, malo se utišala ali bi povremeno tiho brujila, poput zmaja koji samo naizgled spava.

Zgrožena činjenicom da niti Jozef kojeg sam toliko prezirala niti Toni kojeg sam toliko voljela, nisu osobe za koje su se izdavali cijeli svoj život, pitala sam se da li je išta od onog u što sam vjerovala istina? U svom umu preispitivala sam svaki razgovor koji smo Toni i ja ikada vodili. Svaki poljubac, svako obećanje, pa čak i njegov tajanstveni nestanak u borbi, dok se navodno borio za Jugoslaviju koju je toliko volio, pa sve do činjenice da se na vjernost zaklinje Reichu. Sve je izgledalo tako namješteno a opet toliko nestvarno i potpuno nerazumljivo. A ja sam evo sjedila ovdje nasuprot njih obojice. Svjesna da možda jedina imam moralno opravdanje biti zvijer, a oni? Oni nemaju opravdanje za sve svoje prevare.

Lažni nestanak. Lažno predstavljanje. Lažna ljubav. To je sada bio Toni. Toni u mojim očima. Kako se lako srušila slika o njemu. Od pomisli da mi je i dalje stalo do njega, osjećala sam gađenje prema vlastitoj osobi i mučninu koja se verala mojom utrobom.

Jurili smo kroz proljetne pejzaže, kraj polja prepunih prvog proljetnog cvijeća i ljepotu zemlje koja više nije pripadala svom narodu.

Nezavisna Država Hrvatska.

Zašto samo ja nisam vjerovala u to? Zašto nitko nije vidio ono što je bilo posve jasno – mi ćemo pod čizmom Nijemaca i Talijana biti roblje, a Poglavnik ionako pomno odabrana marioneta. Ovi nasuprot mene, nisu osloboditelji, već izdajnici, prodane duše, krvnici koji će svoje dojučerašnje prijatelje i susjede iskoristiti ako mogu, a ako ne – eliminirati. Glatko i bez mnogo razmišljanja. Bez grizodušja. Kao da su čizmom stali na žohara. Jer ljudski život za njih nema vrijednost.

Sve u što smo vjerovali, sve što su za nas gradili naši očevi odlazi nepovratno u ništavilo, a ja sjedim ovdje, u ovim kolima, posve mirna, nasuprot dvojice najvećih prevaranata i zločinaca koje je iskovao rat oko nas.

Ili je taj rat samo na svjetlo dana izvukao ono što su oduvijek bili, a ja nisam vidjela? Silovatelj s desna. I prevarant s lijeva, koji je svoju vlastitu obitelj ostavio u uvjerenju da je stradao dok se borio za ono što su mu od malena govorili da je sveto – obitelj i dom.

U jednom sam se trenu zatekla kako govorim: – Smeće. Obojica ste samo smeće.
Toni me pogledao zapanjeno a Jozefa je moja izjava silno zabavljala.

– Zaista mi je drago da moja draga ženica ipak najzad pokazuje znakove života. Nije li dražesna?

Toni mu se ovlaš osmjehnuo držeći svoj pogled na mom licu a ja sam ponovno pogled skrenula kroz prozor prema poljima.

Osjećaj njegovih očiju na mom licu bio mi je težak kao da me netko upravo žigosa poput goveda.

Najzad kola su se zaustavila. Bila je već noć kad smo stigli i ja mora da sam u nekom trenu zaspala, pa sam prenuvši se prvo rukom čvrsto stisla malenu torbicu perla boje. Osjećaj olakšanja prošao mi je tijelom kad sam shvatila da je moje blago još uvijek ovdje, na mom krilu. Osvrnuvši se oko sebe, shvatila sam da je Jozef već izašao iz kola i da s nekim razgovara nekoliko metara dalje, okružen desecima vojnika.

Toni je i dalje sjedio nasuprot mene, čvrsto i vojnički hladno, gledajući nekud iznad moje glave i praveći se kao da uopće ne postojim. Nešto me u njegovu držanju zaboljelo i već sam posegnula prema vratima da napustim ovo užasno vozilo i sveprisutnu netrpeljivost, kad me Toni uhvatio za lakat i nježno gurnu nazad na sjedalo.

Otresla sam njegovu ruku sa svoje gledajući ga šokirano.

– Ma odakle ti pravo… – zaustila sam da mu opsujem.
– Budi tiha jer nemamo mnogo vremena.
– Ušutjela sam a moje oči upijale su njegov odlučan izraz lica.
– Nisam smeće kakvim me nazivaš. I prije nego išta kažeš, znam zašto si se udala za njega. Ta odlučnost da mu se osvetiš je tebi svojstvena Mila, ali koštat će te glave. Trebaš pobjeći od njega dok još možeš i ja ću ti u tome pomoći.
– Tetka pretpostavljam?
– Zdrav razum.
– Nitko meni ne može pomoći, osobito ne neko nacističko smeće. – otpuhnula sam prema njemu.
– Ja to nisam i ti to znaš. Barem sam mislio da me bolje poznaješ. – izgovorio je gledajući me onim svojim velikim, iskrenim očima.

Poželjela sam još nešto reći ali prenuo me zvuk brzih i teških koraka. Jozef se vratio i povirio u kola.

– O pa draga, nadam se da si se naspavala. Molim te izađi, netko te želi upoznati.

Pružio je svoju ruku prema meni i ja sam je prihvatila, praveći se da se nekoliko posljednjih trenutaka i taj razgovor s Tonijem nikada nisu dogodili. Izašla sam u prohladnu travanjsku noć, osjećajući istovremeno i težinu Jozefove ruke na svojoj i snagu Tonijeva pogleda u moj potiljak. Nisam znala mogu li mu vjerovati, ali sam to istinski željela.

Koračali smo polako prema nekoj pojavi udaljenoj nekoliko desetaka metara dok me Jozef privijao čvršće uz sebe i u jednom trenu procijedio kroz zube:

– Toni i ti ste prošlost. Je li to jasno? Ako želiš da diše, bit će ti jasno.

Šutjela sam. Osjećajući svu težinu te proljetne noći oko nas.

Nastavit će se…

Marija Klasiček

Komentari

Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica APortala i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete