Rat. Rat se nikad ne mijenja. Rečenica je to koja je poznata mnogima, ali je isto tako i činjenično stanje. Ratovi se vode od pamtivjeka. Zbog resursa, moći, bogatstva. Pokreću ih nekolicine moćnika pod krinkom borbe za naciju, religiju, ljubav (sjetimo se Trojanskog rata) i demokratiju, a ustvari se sve svodi na stjecanje moći i zgrtanje bogatstva tih moćnika koji su sve započeli, dok mali ljudi ispaštaju, krvare i umiru za njihove „više“ ciljeve.

Iz rata nikada nijedan čovjek nije izašao kao onaj čovjek koji je bio kada je ušao u rat. Pričamo o ljudima, ne o zvijerima u ljudskom obliku kojima ne treba neki veliki razlog da bi gledao kako teče ljudska krv. Ti ljudi, ti mali ljudi, koji se nađu u vihoru rata se često ne žele naći u ratu, ali su igrom slučaja prinuđeni da ratuju. U tim ljudima se ponekad desi transformacija i rodi se zvijer. Iz doktora Jekylla u gospodina Hydea. Ali za tu promjenu ne treba nikakav napitak, smućkan u laboratoriji. Ne, za tu promjenu je dovoljan samo bol. Bol i praznina uzrokovana gubitkom voljenih.

Čovjek kada izgubi voljene, svoju porodicu, ono što mu je najmilije, više ne razmišlja bistro. Njegov um postane zamućen i podložan lažima. Ne vidi istinu. Ne želi da je vidi i u njemu živi samo mržnja. Upravo takav čovjek je Gvozden, glavni junak romana Mrzim svog brata mladog autora Branislava Bojčića. Gvozden je miran čovjek, brižan otac i suprug, koji marljivo živi i radi u svom selu negdje u Bosni ni ne sluteći kakvo se zlo nadvija na Bosnom. On vjeruje u Jugoslaviju, voli svoje komšije. Ne dijeli ljude po osnovu religije ni nacije. Njegov najbolji prijatelj i komšija je musliman. Ali onda dolazi rat.

Gvozden i dalje odbija povjerovati u to. Misli da će sve proći za nekoliko dana bez nekih većih problema, ali onda vidi da postoje i drugi, koji ne misle poput njega. Zvijeri u obliku ljudi. A Gvozden mrzi takve i suprostavlja im se. A onda bol. Praznina u Gvozdenovoj duši. Njegova porodica je ubijena. Od tog trenutka, Gvozden se transformiše u nešto posve suprotno i ponire u ubilačko ludilo uzrokovano nezamislivom boli i počinje potragu za ubicom svoje porodice, ne birajući sredstva niti previše mareći za stvari koje se dešavaju oko njega, a onda šokantni završetak u sudnici Haškog tribunala koji vas dočeka kao snažan kroše i nokautira u posljednjoj rundi.

Ovo je teška tematika, posebno za ljude na ovim prostorima, ali ovo je jak anti ratni roman, koji govori o besmislu rata i uzaludnom prolijevanju krvi. Ovo je roman pisan za ljude, one male ljude, koji najviše ispaštaju. Ovaj roman ne poziva na mržnju, nije zadojen nacionalizmom, ne govori ni protiv koga. Sam autor kaže da je ovo roman za sve nas, o našoj istini, zajedničkoj istini.

Trenutno je u potrazi za izdavačem, a u međuvremenu njegov roman možete besplatno skinuti sa njegove FB stranice ili kupiti na Amazonu i moja je topla preporuka da ga pročitate. Roman je, uprkos teškoj tematici, tako napisan da glatko teče i čita se u jednom dahu. Nekako bajkovito, strašno, ali ipak bajkovito jer ipak je ovo u jednu ruku bajka o nekom prošlom vremenu i priča o dobrom čovjeku, sanjaru i čovjeku koji je vjerovao u ljude i svoju državu, a onda se pretvorio u zvijer zbog bola i praznine u sebi. Doslovno ćete sjesti i pročitati ga za dan, a onda će vam dugo ostati gorak ukus u ustima i suza u oku. Možda blagi drhtaj ruke i nemoćno stezanje u pesnicu. Barem je kod mene tako bilo, ali bih ga opet pročitao bez oklijevanja.

Mirnes Alispahić

 

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)