Iz Hrvatske je u 2016-oj iselilo 36 436 osoba, najviše mladih. – službeni podatak Državnog zavoda za statistiku. Kako na vas utječe ovaj broj? Kako se osjećate dok ovo čitate? I jeste li išta poduzeli da to spriječite ili to ipak “nije vaš posao”?

Koji god portal otvorim u zadnje vrijeme čitam ispovijesti nekog tko je otišao trbuhom za kruhom preko granice. I sad je tamo super. I okej! Neka mu je / joj! I neka je sa srećom. Smeta me jedino što apsolutno svi – i mi unutar ove naše kaznionice (pardon države) i oni van nje – pričamo jednu te istu zamornu priču – Hrvatska se nikad neće promijeniti, tu će uvijek bit lopova, trulih političara i visokih nameta.

I onda stanem i zapitam se – da li vi ljudi razumijete što je Hrvatska? I tko je Hrvatska?
Pa nije to tamo neka fiktivna tvorevina koja leprša u zraku. Hrvatska smo mi koji ovdje živimo.

Mi smo ti koji se trebamo mijenjati. Ali ne laprdajući o tome, nego čineći nešto. Svatko iz svoje perspektive, točno na mjestu na kojem se upravo nalazi može napraviti promjenu!

Kako?

Pa nemoj glasat za one koje nazivaš lopovima!. Nemoj kupovat u dućanima onih za koje misliš da prodaju pokvareno meso iz Argentine. Nemoj bit uhljeb i nemoj druge gurat i činit uhljebima i nemoj šutit.
Budi čovjek prije svega.

Počni s tim, dovoljno je…

Je ali, zašto bi to ti i ti i ti ako to ne radi ovaj i onaj, je l’ tako? I tu leži sav problem i rješenje. Uvijek čekamo da netko drugi napravi naš prljavi posao umjesto nas. Da dođe neka druga vlada, neki drugi sabor, da se donese neki drugi zakon, smanji neki porez.

Ali ako stalno radimo jedno te isto pa kako možemo očekivati drugačiji rezultat? To je kao da pokušavaš skuhati puding od čokolade bez pudinga. Koliko god miješao, u lončiću ćeš uvijek imati samo mlijeko.

Mi ne možemo živjeti u sada i ovdje, jer 99,9% Hrvata još uvijek ima problema sa spikom “A đe’s ti bio ’91-e?”

No da malo osvijetlim mrak u glavama ljudi; 91-a je davno prošla, kao i rat, oni koji su ga zakuhali su već odavno pod zemljom, okolo kruže samo njihove sjene i lešinari, koji kao utvare opsjedaju žive na ovim našim prostorima i zbog toga mržnja i ograničenost u glavama ljudi živi i pitam se da li će ikada umrijeti?

Stalno se žalimo na sudove, na zločince koji su posvuda a nisu osuđeni. Ne radimo ništa da to promijenimo, samo se stalno žalimo. Kao one babe što se uvečer nađu kraj plota pa nadugo i naširoko raspredaju o boli u križima i neodgojenoj omladini.

Žrtvu nitko ne negira, ali ništa neće vratiti voljene koje smo izgubili te uklete ’91-e. Ništa. A mi ih vrijeđamo još više živeći ovako kako “živimo”. Gazeći uspomenu na njih dok dižemo Fejsbuk revolucije i trolamo komentarima. I to nam je jebeni doseg! Tu smo jaki i glasni. Ali doma, na cesti, na poslu, pa čak i na glupim izborima smo nula. Na tim mjestima svakodnevno radimo isto. Uvijek isto.

Tako da se nemojte žaliti što vam djeca odlaze u svijet, nemojte kukati što plaćate školovanje doktora koji onda po diplomi odu u neke svjetske bolnice a vama fali medicinara. Nemojte jer i dalje radite isto. I nemojte proklinjati one koji su otišli. Otišli su jer su željeli više, bolje i sretnije, a vidjeli su da su ovdje usamljeni u naporima da to ostvare, pa su skupili to malo duše, spakirali koju krpu i ‘ošli trbuhom za kruhom.

A mi? Kupujemo na akciji i jedemo pet puta zamrznuto i odmrznuto meso iz Argentine, glasamo uvijek za iste lopove i sami smo se pretvorili u sve ono čemu se izrugujemo.

I nisu nam političari krivi što mi ovako živimo. Nisu. Mi smo krivi. Mi smo stavili potpise vlastitom krvlju i dostojanstvom i dali tako pristanak na ovo što zovemo državom, životom i svojim osobnim paklom. Mi smo to odabrali.

I nemamo se pravo žaliti dok se ne budemo spremni promijeniti, ma koliko god vas ljutilo što to kažem.

Netko mora.

Marija Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari