Majkama anđela…

Nedavno sam na jednom portalu čitala članak i ove riječi su me inspirirale na današnju kolumnu: “Dijete koje izgubi roditelja je siroče. Supružnik koji izgubi svog partnera je udovac/ica. Za roditelje koji su izgubili dijete nema riječi“, rekao je Reagan, ukazujući na to koliko je ta tema tabu i koliko od nje svi bježe.

Mjesec listopad je mjesec svjesnosti o gubitku trudnoće i djeteta. Za koga je to podsjetnik, koga to treba osvijestiti? Za majke nije jer njima taj podsjetnik ne treba. Za hrabre očeve, koji na neki svoj način, često ni ne pokazujući, sami sa sobom rješavaju nakupljenu tugu? Ili za sve one koji znaju da se u današnje vrijeme toliko obitelji nosi s gubitkom beba u trudnoćama ili neposredno nakon poroda?

Ovo su ružne teme i nitko o njima ne voli pričati. A onda kad se tvom najbližem dogodi takva stvar, ostaneš nespreman i ustvari ne znaš kako pomoći, preplavljen si osjećajem krivnje, žaljenja i nemoći. Što uopće možeš napraviti kad pred tobom stoji majka koja s gubitkom bebe nije izgubila samo dio sebe, već i svoje snove i nadanja jer taj radosni događaj na kojega je bila posve usmjerena, taj prirodni čin i radost roditeljstva za nju nije nastao? Umjesto toga postala je majka tuge koju će tiho i nenametljivo uvijek nositi sa sobom. Ta majka se od trenutka spoznaje da čeka bebu za nju čvrsto vezala, o njoj mislila i maštala i teško je objasniti koliko je voljela to malo biće i s kolikom je pažnjom i ljubavlju proučavala sličicu s ultrazvuka gdje se jasno vide mali obraščići. Toliko voljeti nekoga tko se nije rodio niti samostalno postojao može razumjeti samo majka.

Nemam recept niti savjet kako pristupiti najbližima koji su izgubili bebu. Ljubav i iskrena briga naći će svoj put, unatoč otporima koji će se radi tuge i prihvaćanja gubitka pružati. Njoj, mojoj najdražoj, sigurno sam išla na živce. Silno sam htjela napraviti nešto, a nisam znala što niti kako. Tada mi je rekla: „Samo me pusti na miru, ali i dalje me pitaj kako sam. Ionako ne možeš ništa napraviti, ali kad mi dođe da pričam o tome, slušaj me. Samo to.“

Ono što znam da zasigurno nije dobar pristup je:

  • Parovima koji bezuspješno pokušavaju postati roditelji reći: „Mladi se, imat ćete djece. Imaju i one umjetne oplodnje, jeste to probali?“
  • Roditeljima jednog djeteta koji se liječe od habitualnih pobačaja reći: „Već imate jedno dijete, šta vam fali?“
  • Roditeljima koji su na porodu izgubili jedno ili više djece reći: „Ja to ne bih preživio, ne znam kako vi to možete.“
  • Bliskim osobama koje se nose s tugom nakon izgubljene trudnoće određivati koliko je vremena po vama potrebno da krenu dalje.

Nemojte se praviti da razumijete ako to sami niste prošli. Ovo je jedan od onih slučajeva kad vam sva empatija na svijetu neće pomoći. Ne razumijete. Jer kako biste i mogli? Zar i želite to razumjeti? Ne, je l’ tako? Previše boli. Zato je to tabu. Kad roditelji izgube dijete, onda se svi pretjerano trude biti im na usluzi, daju razne savjete, pomažu toliko uporno i iritantno da u tom trenu onima koji tuguju to izgleda kao sve, a  samo ne pomoć. Neka, pomažite i dalje. Jednako iritantno. Kasnije, kad prođe neko vrijeme, osoba koju ste tješili reći će da ste joj pomogli. A kad vrijeme tugovanja prođe, više o tome nećete pričati. Jer koji je dobar trenutak da pitate blisku osobu: „E, jesi još tužna što si imala pet pobačaja, kako se nosiš s tim?“. Ili da majku koja je troje djece izgubila na porodima pitaš može li sada uživati u djetinjstvu zdravog i sretnog sina? Zato je to tabu, jer kad rane zacijele, nitko se na tu temu više ne želi vraćati. Ali vjerujte, ta majka svoju tugu i dalje nosi sa sobom. Budite uz nju ako i kad želi podijeliti dio svoje sjete s vama.

U svojim knjigama Lorna Byrna opisuje svoje kontakte s anđelima koje vidi i čuje otkad se rodila. Onima koji vjeruju u Boga i u anđele, a koji unutar tuge koju prožive ne okrenu leđa duhovnosti, možda bude lakše s vjerom da su im dječica uz Boga, sigurna, voljena i da ih čekaju. Lorna u knjigama opisuje kako sva preminula djeca poput anđela ostaju uz svoje majke, cijeli život ih prate, hrabre i vole onako iskreno kako samo malo dijete može voljeti majku. A možda to i nije utjeha jer neke majke oko sebe okupljaju pravi mali čopor anđela. Poznajete li takve? Što im govorite i kako im pružate podršku?

Jer ja, ovako mudra i nepogrešiva, u jednom sam trenu čak dala i savjet da je najbolje ne pričati više o tome. To je sada iza tebe, gledajmo naprijed u svijetlu budućnost. Svakako, dragi dašak pozitive, ali ja kad navečer legnem i pokušavam zaspati, ne mogu, jer pred očima mi plešu sve moje bebe koje nikad neću roditi, a čije postojanje je makar na kratko razveselilo svaki atom mog bića i mog srca ispod kojega je i njihovo u meni kucalo. Scio me nihil scire, reče klasičar u meni, poklopi se ušima, zatvori oči i tiho se pomoli, za snagu, za razumijevanje. Za pravdu u ovom svijetu i za svu buduću radost kojom će je život obasjati da joj se iskupi za boli koje će zauvijek sa sobom nositi.

Težak je to teret, tih i uvijek prisutan. I u najveselijim danima, uvijek ćemo biti svjesni njegovog postojanja, jer dio nas koji je s našom djecom otišao, otišao je zauvijek. Znamo da ćemo se sresti s našom djecom, tamo gore… gdje nema nepravde niti izgubljenih priča. Vjerujemo u to jer se s time tješimo. Našu nerođenu ili kratko živuću djecu nazivamo svojim anđelima. Jer tako nam je lakše. Pustiti ih da na taj način u nama žive kao uspomena, obećanje ponovnog susreta i šansa da ovdje krenemo dalje bez njih.

Jer jedini put je onaj naprijed, kako god znamo i umijemo.

Svim roditeljima anđela šaljem najveći zagrljaj.

Sve vas ljubi sjetna Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape