Nagodba II. dio : Podzemna željeznica…

Ponoć je. Kolodvor podzemne željeznice odisao je mirnoćom uspavanog grada. Tek poneko šuškanje beskućnika koji su spavali po podu i užurbani hod prolaznika davali su život ovom inače užurbanom mjestu. Uočio sam je odmah, sjedila je na stanici okrenuta mi leđima. Bila je okružena dimom kojeg je pućkala prvo na nos, pa na usta van. Nikada nisam upoznao nikoga tko je toliko volio cigarete. Iako, realno nisam nikada ni upoznao nikoga poput nje. Požurio sam korak.

„Kasniš Emanuel.“- rekla je, a da se nije ni okrenula. „Neću ni pitati kako si znala da sam ja“ – odgovorio sam joj sjedajući do nje. „Donio sam ti spise..“ – prozborio sam pokorno, jer sam znao da je u pravu i koliko mrzi kašnjenje. Mrzila je sve što ima veze s vremenom i njegovom prolaznošću. Zagasila je dogorjelu cigaretu, otpuhala dim i preuzela papire. Izgledala je umorno. Umornije nego inače. Duga crvena kosa padala joj je preko ramena i lica. „Rekla sam ti da ne volim kada netko bulji u mene“ – opomenula me je ne dižući pogled. „Oprosti, ja…“ – pokušao sam se ispričati. Nisam je htio ometati blejanjem, ali od prvog susreta s njom ja sam opčinjen njezinom pojavom i njezinim zeleno smeđim očima. Sve bih dao da je smijem upoznati bolje i reći joj što osjećam. Pomaknula je kosu s lica i zabacila glavu unatrag, duboko je udahnula.

„Gabi je predugo zaglavljena Emanuele i bojim se da je ovog puta ne mogu spasiti, jer sada je ona sama svoj tamničar.“ – bila je u nekom polu očaju. „Mikha, ja…“ – opet sam ostao bez riječi, no ona je nastavila sama „Emanuele dragi, prijatelju, ti ovoga puta ništa. Dovoljno si učinio i hvala ti na tome“. Pogledala me ravno u oči kao da traži nešto. „Iako, mogao bi učiniti nešto…vratiti se kući. Majka ti se brine,  sestra te traži, a Gabi je uvjerena da je opaka đavolja odvjetnica koja je sklopila pakt s Njime“ – rekla je u dahu. Po prvi puta sam prešao granicu i lijepog ponašanja i poštovanja prema onome što ona jest. Prekinuo sam je dok govori poljupcem. „Volim te Mikha“ – šapnuo sam nakon najdužeg poljupca u povijesti poljubaca. Prvi u povijesti čovječanstva takve prirode, jer Mikha nije bila jedna od nas. Mikha je pripadala drugim dimenzijama i sferama u svemiru.

„Upravo si me svojim poljupcem kaznio. No, naspram svega što sam do sada učinila to je najmanji problem koji me čeka ako se ikada i vratim gore. Stari će me prebaciti u Limbus gdje ću cijelu vječnost čistiti govna Pakla.“ – govorila je dok se ustajala s klupe stanice. Papire je preklopljene ugurala u unutarnji džep dugog crnog kaputa iz kojeg je virila duga oštrica njezinog mača. Uvjeren sam kada bi predmeti pričali kako bi njezin mač ispričao najdužu i najčudniju priču u cijelome svemiru. Koliko je samo glava palo od njega, vjerujem da ne zna ni ona sama. Mikha je po mojim poimanjima vojnik, po svojima ona je tek puka slučajnost nastala negdje daleko u svemiru.

„Zbogom Emanuele, hvala ti na svemu. Možda jednom negdje… tamo gdje nema vremena i ovakvih pizdarija“ –reče i ode u mrak. Cijelo vrijeme sam sjedio kao zalijepljen na naslon  klupe. Nisam mogao pričati, pomaknuti se, bio sam kao začaran. Nije me bilo strah te trenutne paralize, jer sam znao da je to njezino djelo. Htjela je otići što bezbolnije. I otišla je, uvjerena da ću je poslušati. No, ja kao ja nisam imao namjeru je napustiti. Možda je bila „više“ biće, ali ja sam duže u ovom poslu.

„Gazda jeste dobro“ –začuo se glas iza mene. „Pala je i pusica vidimo, da niste možda postali jedan od Letača?“ – nastavilo je podbadanje. „Tišina vas dvoje i pomozite mi, paralizirala me za ovu klupu“ – promrmljao sam kroz ukočena usta. Bella i Zebub su prasnuli u smijeh. „Oprosti Gazda, ali ovo je stvarno smiješno. Što sve činite zbog ljubavi hahahaha“ – smijali su mi se blizanci, inače moji vjerni prijatelji. Da sam vam odmah napisao tko sam, vjerujem da bi protrnuli. Jer, po mnogima ja sam glavni krivac za sve loše na svim svjetovima, u svim dimenzijama. Ja sam Lucijan, Vrag glavom i bradom, a Mikha je ljubav moje vječnosti i moj najveći neprijatelj.

Prije milijardu svjetlosnih godina Mikha je ubila mojeg jedinog i pravog prijatelja. I u tom veličanstvenom prikazu odrubljivanja glave zaljubio sam se u nju. U jedinu koja je imala hrabrosti ubiti mog Paklenog Zmaja i njegovu glavu baciti mi pod noge. „Ti si sljedeći“ – bile su njezine prve riječi upućene meni. Taj prodorni pogled jedne od pravih Letača ostalih iza Pobune, utjerao mi je strah više i od gnjeva samog Starog, ali i obuzeo nekom po prvi puta osjećanom emocijom. Mrzio sam je i obožavao istovremeno, ali sam je želio više od ičega, čak i više od samog poštovanja kojeg mi Stari ne želi dati.

„Odrekao si me se sine zbog ljudi i u ovoj Kući zbog tog gnjusnog čina za tebe više nema mjesta“ -bilo je zadnje što mi je vlastiti otac rekao. Naravno, izrekao je to prije nego mi je poput i svakog drugog pravog i brižnog oca zapalio krila i bacio me u ponor. Nije da nisam zaslužio, jer sam organizirao pobunu i krvničkim pohodom htio sve za sebe, ali to je neka druga priča za drugo vrijeme, kada napokon shvati da se zbog straha od mene ljudi trude biti bolji. Da sam ja taj koji ih svojom pojavom tjera na put ka pravednosti i svjetlu.

IZ MRAKA…

Iz mraka podzemne željeznice Lucijana i njegove soldate budno su pratila dva oka. Kamuflaža je prva i osnovna stvar koju svaki vojnik mora naučiti, pogotovo kada služiš u Njegovoj vojsci i vodiš odred Odrješenja grijeha. „Budala“ – prosiktala je tiho dok je brisala usne. „Za nekog Princa Tame jako je glup, čak gluplji no što sam prije mislila.“ – nastavi i nestane. Morala je požurjeti, jer je 31.10 bio nadomak ruke, a ona više nije imala vremena. Morala je spasiti sestru iz kandži Pakla i Lucijanove bolesne igrice. Nije mogla vjerovati da se Gabi ponovno dala nasamariti. Kao i u vrijeme Trijadnog carstva kada je nasjela na Lucijanove priče o velikom univerzumu na sve. Za Letače i Hodače, naravno bez Starog. Morala je upozoriti Uria i ostale, trebalo se pripremiti za rat.

„Ponekada se pitam od koje je ona sile stvorena da je tako glupa“ – znala je propitivati i sebe i druge na Velikom sijelu koji je bio sazvan svaki puta kada je nastao problem s Hodačima. A najčešće ih je prouzročila miljenica od Starog – Gabi.

„Mikha, sva Njegova djeca su sačinjena na sliku svoju po slici Njegovoj. I ti si stvorena od misli i ljubavi Njegove kao i ona“ – odgovarali bi Veliki Stigmeni jednoglasno poput zbora. To jednoumlje ubijalo je Mikhu u pojam, nikako nije mogla razumjeti tu bezuvjetnu ljubav prema pravilima, naklapanjima do besvijesti, mirom i dobrom Njegovog puta i našeg postojanja, pa je trenutke Gabine gluposti koristila kao jedinstvenu priliku za bijeg od svega čistog. Bijeg u kojemu je mogla biti ono što je oduvijek željela, biti slobodna.

Mikha je htjela biti čovjek, Lucijan je htio biti vladar svega živoga i neživoga, a ukoliko ne zauzdaju Gabi i ne odcijepe od uloge Inge đavolje odvjetnice postati će ništa, jer 31.10 je za tjedan dana, a vještice iz Salema imaju drevnu Knjigu u rukama…

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape