Nela Baričević: Sve riječi koje Predrag nije izgovorio…

“Je li priča priča ako govori o stvarnome životu? Je li san san ako smo ga do jučer živjeli na svakom koraku? A bol? Je li bol bol ako apsolutno zauzima tvoje tijelo i tvoje misli ne ostavljajući ti ni mrvice nade pa da ih makar kriomice izvlačiš iz rukava i glumiš kakvu tupu sreću?” – zapisah crticu među memoare odsluženih dana.

Ja Predrag. Ja nisam mislio da ću ikada sjediti za stolom s ovim neprijateljem. Nisam mislio da ću ikada pustiti da mi poraz kao opomena pokuca na vrata, a gdje bi tek dopustio da uđe i sjedne za stol. Pa da me gleda. I mjerka dok tobože u miru pokušavam večerati. Pa da propitkuje moje dobro i mjeri ga s mojim lošim.

No, pustimo to. Dođoh ispričati priču o dvije rijeke. Odakle taj poriv? Skrivati se ne mogu i ne želim, a u domu me mome pored krišom ispisanih memoara ne čeka nitko. Snopu papira kao glasniku minulih dana pričati o rijekama koje kako donose, tako odnose? Ne mogu ni to. Izgovorene riječi taj glasnik ne prepoznaje, a zapisane? Zapisane su suviše trajne, a tajne ne bi trebale biti trajno otisnute na papir.

Ja Predrag. Godinama plovidbi jedne rijeke bijah sklon. Bilo je to doba kada sam joj znao svaki zavoj. Svaku rječicu i svako mjesto na kojem se spajaše ja sam znao. Znao sam da ne voli zimu, jer ju usporava i odvodi joj najbolju prijateljicu. Njeno Sunce. Znao sam svaku kamenu hrid što je tek vrhom provirivala iz njenih dubina. Svaku opasnost kojom me vreba. Svaku manu.

Prethodno ljeto već pomalo po inerciji uzimah sve te vrline i mane. Sve Sunce koje je ljubila, sve puteve njenih rječica i sve hridi koje prkosno stajaše na mjestu. Sve to već znadoh i činiše se kao da me ničim ne može iznenaditi. A, istini za volju, nije se ni trudila. Naočigled joj moja prisutnost nije sjedala glatko kao onih godina koje otiđoše u otpad.

Bilo je dana kada bih se junački trudio. Vizualizirao bih naše upoznavanje i ondašnju energiju. Stremio bih brdu emocija u rijeci u kojoj se i dalje ogledaše moja ljubav. Kada bi pribjegao prošlosti i ponovno plamteći iznutra gledao tu svoju rijeku, odraz bi ljubavi zaslijepio moje oči.

Ne bi vidio. No ni vidjeti ne bi trebao. Bilo je dovoljno da me osjećaj vodi. Ipak moja mi primarna rijeka, moje izvorište, više nije znala odaslati dobiveno. Da vam je samo znati kolika je žalost opkolila moje srce. Iz najdubljeg djelca srca izvučene emocije hrlile su rijeci, a ona, brza i hladna, ne smogne snage odvratiti u istome tonu. Nažalost, kako to nalažu zakoni ljudstva – gdje emocija naiđe na ogradu, tu se razočarenje rađa. No, koliko god tiha bila moja patnja, odustanak nije bio opcija.

Svakog sam jutra navraćao na rijeku. Uz kavu joj servirao svoje osmijehe. Donosio sam joj ljubav, ljubeći svaku kapljicu vode od koje je satkana. Shvativši da se katkad moraš potruditi za srce svojega srca, volio sam ju ispočetka forsirano. Namjerno sam osvježavao ono što je davno rođeno, no rijeka moja nastojanja više nije primjećivala. Na moje veselo poticanje buđenja zajedničkih, zagaslih, snova ona praktički i nije odgovarala. Piljila je u nove horizonte. U meni nepoznato. I tako odsutna sve je spretnije klizila niz moje dlanove.

Osjećao sam kao da je ona bila spremna drugima prodavati svoje zvonke osmijehe, radije nego meni. Osjećao sam kao da je bila spremna otići bez povratka. Kao da su joj sreću na svaki val radije imali potpisati neki novi, meni strani, ljudi. No, ja.

Ostajao sam. Ona je odlazila. Otjecala. Sigurna u svoju odluku predavala se nekim drugim utocima. Kriomice je obožavala neka nova izvorišta. Nije mi to imala snage priznati pa je razbijajući se o kamene hridi za vrijeme sveopćeg nevremena jednostavno bježala. Skrivala se u dubinama da bi tek na trenutke izranjala. Ne kako bi me ponovno zavoljela, već kako bi me umirila. Kako bi me nagnala da nađem kakvu drugu rijeku na čijem ću izvorištu napajati svoju dušu. Istu onu na čijem ću začelju ljubiti sve ono što tek imam upoznati.

Nisam bio spreman, ali mi dotadašnja rijeka dnevnih snova i noćnih želja nije ostavila nikakva izbora. Odnosila je sve što smo donedavno zajedno budili. Nikada nisam mislio da bi se moglo dogoditi da odluči potražiti kakve nove obale, a upravo je u tome izostanku promišljanja moja temeljna greška.

Nisam mislio da ju sve one rječice koje ju kakvim poslom ili slučajnom namjernošću života imaju upoznati potencijalno imaju i zavoljeli. Pa ju privoljeti da slijedi pružanje njihove obale. Pa ju odnijeti. Ušuškan u njene dubine, slijepo sam se držao površina i maštao o kakvom drugačijem životu ne vidjevši da život s rijekom koja mi se bezrezervno podaje ima biti onaj o kojemu od djetinjstva sanjam. Nisam mario. Nisam pazio.

Što smo ti mi ljudi. Mi obale. Mi rijeke. Radije maštamo na površini no da zaronimo u dubine koje nam se spremno daju i iz njih izvlačimo snove na površinu. Njima dotičemo zbilju. Tim sam ju iluzornim maštanjima doveo do brane. Do točke preko koje ona unatoč nastojanjima da brinem, da možda i po prvi puta nakon početna impresioniranja zbilja marim, nije mogla.

Izgubljen više u sebi nego u svijetu okrenuo sam se uzvodno. Iako mukotrpnije osjećao sam da je ta najviša točka uzvodnoga, to mjesto na kojem me čekaše moj tron, jedini ispravni put. Ići ću uzvodno ponosom. Ići ću egom. Razbijat ću i neću mariti. Kada već nije prihvaćala moja jutarnja navraćanja i vesela poticanja sada ću joj prkositi. Naočigled ću, još brčkajući se u njenim vodama nanovo ljubiti. I neka se pjeni. Moja će nova rijeka zasigurno biti toga vrijedna. Ona nas neće dovesti do bezglava otjecanja. Njene će vode odisati svježinom i u njenim ću se brzacima utapati u ljubavi.

“Ta u jednoj se rijeci možda i možeš utopiti. U sljedećoj ćeš već na vrijeme hvatati spasonosno uže. – dopisah naivno u memoare odsluženih dana. Obilježen nedavnim duševnim sakaćenjem odlučio sam da će rijeka s kojom se tek imam ostvariti biti skromna. Sabijena u sebe. Sa što manje pritoka. Bez prijetećih hridi. Neka bude mlada. Neka se, ako treba, i kroz njenu, još sasvim bistru vodu vidi zeleno dno. Neka vrišti o neiskustvu, ali neka bude sposobna voljeti iznad svega.

Nije prošlo mnogo, a moje još uvijek otpacima prošle rijeke izrezbareno srce stade voljeti. Osakaćena obala umnožena s bistrom rijekom punom životnog elana. Činilo se kao dnevno sanje. Ona mene ima izliječiti, ja nju poučiti.

Ja Predrag. Ja nisam mislio da ću ikada zanemariti svoju najvoljeniju. Svoju primarnu rijeku. U trenutku izgovaranja vječne potvrde nisam mislio da ću ikada pisati kraj. No, još sam manje mislio da ću joj ikada potpisati godine nemara i nebrige radi uljuljanosti u vlastite sitne pobjede. Nisam mislio da ću dopustiti da sam svome srcu dovlačim kamenje pa gradim zidove, da kao obala ostajem samo samome sebi. Nisam mislio da ću dopustiti da oslijepim ljepotu svoje rijeke i da promijenim postavke i svrstam ju u kolonu statičnoga. Pod interijer koji se savršeno miran uklapa u moj snovima zaveden život. A gdje bi tek dopustio sebi da ona poželi otići? I da me mjerka dok preživam posljednje zalogaje zajedničke večere prije finalnog “Zbogom.” Nisam mislio da ću joj otvoriti prostor da propitkuje moje dobro i mjeri ga s mojim lošim, a kamo li da će u tome propitkivanju pobjedu odnijeti ono loše.

Prisjetih se svoje dvije rijeke. Prva dođe kako bi ostala zauvijek. Na mojoj je obali pronašla mir kojemu je od najranijih dana težila. Oboje ju podjednakom silinom otjerasmo. Ta mi je rijeka bila gorak dokaz da ignorancija i oboljelo srce praktički neuhvatljivom brzinom ulaze u svoju termalnu fazu.

Druga mi dođe kao mila zamjena usamljenom srcu. Voljela me i svjestan sam toga forsirao ispraviti greške počinjene s prvom pa sam marljivo gradio zidove kako bi nas ogradio od ostatka svijeta. Kukavica! Nisam shvaćao da me zavoljela jer sam joj proširivao horizonte. Uklanjao granice. Kada je napokon pristala svojim tokom pratiti moju obalu zaključao sam ju u sebe. Slijepac! Marljivo otklanjajući i posljednju mogućnost da mi pobjegne, propustio sam vidjeti da ona gradi podvodne puteve za oslobađanje svoje duše.

Da sam samo i na tren podigao pogled uvidio bi svoju pogrešku na vrijeme. Kao što rekoh, njena je voda još bila veoma bistra, a njeno dno zeleno. Nije bilo mnogo toga što je uspijevala sakriti, pa ipak zapleten u strahu od gubitka, gradio sam neprobojnu utvrdu ne shvaćajući da se ne bježi nužno kroz druge, nego i kroz same sebe. Tako ostah i bez nje.

Sve sam riječi koje nisam izgovorio prostudirao u svome umu. Ja obala. Ja Predrag. Do danas nisam pronašao svoju rijeku. I neka nisam. Sljedećoj ću umjesto bijega u snove i unaprijed podešenog podsjetnika za iskazivanje ljubavi ponuditi sebe kakav jesam i svoju ljubav u trenutku njena osjećanja.

Sljedeći put neću zakasniti. Radije ću njegovati izvorište svoje rijeke no tegliti u rukama kamenje za podizanje zidova. Sljedeći put moja rijeka neće imati potrebu bježati niz sebe i kroz sebe. Mirnoga srca ostavit ću širom otvorena vrata u svijet, a ona ipak neće poželjeti krenuti tim putem.

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape