Zabuljen u bjelinu platna ispred sebe, bio sam izgubljen negdje u bespućima svojih užurbanih misli, hiljadama svjetlosnih godina daleko, u pustopoljini koju sam sagradih. Tako izgubljen ni ne primijetih njene ruke koje me obgrliše oko vrata s leđa. Tek me topli dah na vratu i glas sladak poput nektara koji poteče kroz moje uho, vratiše u stvarnost spiralnim stepeništima mog uma.

„Radiš?“

Doista me je to pitala? Ispred mene je stajalo prazno platno, boje sasušene na paleti, fine dlačice kista odrvenile. Inspiracija me je zaobilazila u širokom krugu, kao da sam kužan pas. Mjesecima je tako i ona me pita da li radim?

„Kako ti se čini?“, procijedih bezobzirno kroz zube, grubo sklanjajući njene ruke sa svog vrata. Ustadoh bijesno zavitlavši paletu s bojama i kistom u ćošak sobe. Krhka plastika se slomi, komadi se razletješe sobom. „Ha? Prazno platno, moje remek djelo!“

Okrenuh se i pogledah je. Stajala je tako sićušna ispred mene, u blijedim farmericama i bijeloj majici, gledala me tim krupnim smeđim očima kao uplašena srna izletjela iz mraka ravno pred farove mog nadolazećeg bijesa. I bi mi žao što planuh na nju. Uvijek je bila uz mene. I kroz dane kad sam bio najbolji i kroz dane kad sam bio najgori. Nije ona kriva što me je kurva inspiracija napustila. Krivi su oni. Uvijek oni.

Priđoh joj i zagrlih je, spuštajući njenu glavu na svoje grudi, milujući gustu kosu, udišući njen miris. Njene tanane ručice se obaviše oko mene. Podigla je glavu gledajući me pogledom pred kojim sam bio bespomoćan. Vrh jezika obliznu ružičaste usne i ja pognuh glavu.

„Oprosti“, izustih i spustih glavu ka njenom licu. Ona se prope na prste i usne nam se spojiše. Kako je samo godilo. Sedativ i opijat istovremeno, te njene usne.

Negdje na tim usnama izgubih pojam o vremenu. Podigoh je u naručje, laganu kao pero i ponesoh ka krevetu koji je stajao u dnu ateljea. Spustivši je na krevet, zastadoh gledajući je kako skida majicu. Prebacila je majicu preko glave i bacila je na pod, gledajući me očima u kojima je sijala požuda.

Odmahnuh glavom. „Oprosti, ali ovi novi lijekovi…“ Pokazah rukom na međunožje. „Ne daje znake života.“

Uzdahnula je, a onda joj se oči osmjehnuše i bijeli zubi bljesnuše. „U redu je, ljubavi. Zamijenit ćemo lijekove“, rekla je dižući se s kreveta, a onda me zagrli.

Lako je njoj reći, zamijenit ćemo lijekove. Nije mi prvi put da ih mijenjam. Svaki put isto, samo spakovano u drugi papir. Koliko bi mi pomogli, toliko bi mi donijeli novih problema. Nisam ih trebao ni početi piti. Bilo bi bolje. I za mene i za druge.

„Hej, znaš šta“, reče. „Nedjelja je. Haj’mo na autopijacu, šta kažeš?“

„Autopijacu?“

„Da“, razvukla je razigrano. „Nismo odavno bili. Ko zna na šta možemo naletjeti?“

Tu je bila u pravu. Ko zna na šta smo mogli naletjeti, jer je autopijaca bila sve osim autopijace. Buvljak na kojem se moglo kupiti sve, od igle do lokomotive. Ukradene igle i polovne lokomotive, ali buvljak je buvljak. Što da ne, mislio sam. Inspiracija ionako neće doći jutros, po svemu sudeći. Možda je odmarala. Ipak je nedjelja.

„Može, ljubavi. Idem samo do toaleta.“

Kratki poljubac i odlazak u toalet. Gledam se u ogledalo. Gledam u čovjeka koji se gubio. Sve je tu, i smeđe oči, i veliki nos, i brada, i ćelava glava, ali to je bio čovjek koji se gubio. Crte lica su se topile i slijevale kao rastopljene boje niz pokislo platno.

Otvorih ormarić iznad umivaonika. Nekoliko bočica s tabletama. Šareni mali okovi mog mozga, svaki teži od planine, sputava me i veže. Vuče me negdje u mračne dubine. Zbog njih više ne slikam. Zbog njih više ne vodim ljubav. Zbog njih više ne osjećam.

Zbog njih više nisam svoj.

Otvaram jednu po jednu bočicu i istresam njihove sadržaje u WC šolju, a onda puštam vodu i gledam kako nestaju u viru moji lanci i konačno mogu da dišem slobodno. Ne trebaju mi. Mogu i bez njih. Raširit ću krila, poletjeti, biti slobodan. Opet ću da slikam, da stvaram, da volim, da vodim ljubav.

Da osjećam.

Nabacih osmijeh sebi s druge strane ogledala i on mi uzvrati. Boje su se vraćale na platno, crte lica ponovo dolazile na svoje mjesto. Ponovo sam bio ja.

Čekala me je spremna u hodniku, skakućući poput razigranog djeteta. Ko bi joj odolio tako veseloj?

* * *

Na buvljaku je bila gužva. Kolone ljudi su se stapale u jednu veliku, sporu kolonu koja se probijala naprijed između stolova prepunih raznorazne robe. Gurali su se i laktali, tražeći nešto smisleno u moru besmislenih i beskorisnih stvari koje su ležale svuda oko nas. Povici su dopirali sa svih strana, potoci stotina glasova su se slijevali u rijeku, bujicu nerazgovijetne galame uz pritoke glasne narodne muzike koja je treštala s brojnih stereo linija.

Miris roštilja se miješao sa smradom oznojenih tijela, jeftinih parfema i još jeftinijih kolonjskih vodica. Buvljak je bio plićak, mulj čak, kojim su plivale sitne ribe. Na njegovoj periferiji su bili sitni lopovi i šverceri koji su prodavali ukradenu garderobu i ostalu robu. Priznajem, ponekad se znala naći dobra knjiga. Ostale stvari me nisu pretjerano zanimale.

Ugledao sam ga sasvim slučajno, dok sam tražio nju koja se izgubila u gužvi. Jednostavno mi je pustila ruku i nestala u bujici ljudi u potrazi za nečim.

Sjedio je po strani, na niskoj drvenoj stoličici, sklepanoj od nekakvih daščica. Kvrgavi, iskrivljeni prsti su stezali rasklopivi aluminijski štap koji je crtao po prašini ispred njega. Tamne naočale na starom licu, izbrazdanom poput kore stogodišnjeg hrasta, suha koža, nezdrave pepeljaste boje, nalik pergamentu, zategnuta preko jagodica. Upali obrazi obrasli rijetkom čekinjastom sijedom bradom starom nekoliko dana. Usne tanke, tek linija ispod kukastog nosa, čiji je vrh išao malo u krivo. Vjerovatno slomljen nekad davno.

Iako je bilo nevjerovatno vruće, ja sam se obilato znojio u majici kratkih rukava, on je na glavi imao vunenu kapu, spuštenu do gustih sijedih obrva, koje su se poput kakve dvije dlakave gusjenice naslanjale na sunčane naočale. One stakla tako tamnog da se ispod ništa nije vidjelo. Ispod teškog sivog vunenog sakoa je nosio debeli vuneni džemper boje cigle i flanelsku kariranu košulju. Crveno, crno, bijelu. Rahmetli otac je imao istu takvu.

Ispred tog čudnog starca je bio samo jedan predmet. Slika. Na prvi pogled neukom oku bi promakla i vjerovatno bi je odbacio kao nakaradnu. Ali meni privuče pažnju čim sam je ugledao. Izgledala je zapanjujuće u toj svojoj grozoti. Bilo je nešto neobjašnjivo mistično u tom prizoru koji je zarobila.

Čovjek sjedi pored prozora za drvenim stolom, u nekoj sobi kamenih zidova. S noćnog neba Mjesec, okrugao i sjajan poput srebrenjaka, mu se smješi. Ceri mu se u lice. Kao da zna šta mu se sprema i šta ga čeka.

Na stolu posuda za tintu, ispred njega svitak papirusa, našvrljan nečitkim rukopisom, u ruci pero. Gotovo da ga vidim kako drhti dok zapisuje svoje posljednje zapise, kako mi se činilo. Debela svijeća, gotovo dogorjela do kraja, a oko njega mrak, crnji od najdubljeg groba, mračniji od ambisa Pakla.

Još koji tren i svijeća će dogorjeti, a onda će ga progutati mrak. Mrak iz kojeg dolazi nešto zlo, mračno i drevno. Starije od samog čovječanstva. Dolazi da mu uzme dušu, odvede je u mjesto gore od Pakla. Ako se pažljivije zagledaš, možeš im vidjeti obrise u tami oko njega. Jedva, ali se vide. Tek tamnije nijanse u tami oko njega. Pružaju svoje pipke prema njemu. Žele ga.

I njegov pogled. Uplašeni pogled uperen u nadolazeću tamu. Taj strah, gotovo opipljiv.

Sve na toj slici, od poteza kistom, boje, sjene, nijanse tame do straha u očima čovjeka za stolom i mjesečine, je djelovalo tako stvarno. Kao da je slika bila portal u neku drugu dimenziju u kojoj se taj prizor odvijao pred mojim očima. Imao sam osjećaj da ću ući u sliku čim je dotaknem. Bilo je dovoljno samo pružiti ruku i dotaći je.

„Sviđa ti se?“, šištavim glavom je upitao starac ne dižući glavu prema meni primijetivši da sam pružio ruku ka slici.

Naravno da mi se sviđala. Morao sam je imati. Remek djelo. Samo čije, pojma nisam imao.

„Koliko?“

Starac je šutio, razmišljajući, a onda hraknu i pljunu u prašinu žućkastu pljuvačku odmahujući glavom. „Preskupa je, dečko. Idi kući. Nije ovo za tebe.“

„Otkud vam ideja da je preskupa za mene? Niste ni rekli cijenu. Molim vas. Koliko?“

Šutio je na trenutak, glave iskrenute u stranu osluškujući moje riječi, kao da traži istinsku želju u njima. Krezubi osmijeh mu se razli licem.

„Zaista je želiš?“

„Želim.“ Ne da je želim, moram je imati, starčiću. Ne budeš li mi je dao, ukrast ću je.

 „Onda je nosi.“

„Tek tako? Koliko sam vam dužan?“

„Ništa. Odnijet ćeš je od mene. To mi je dovoljno.“

Posegnuo sam za novčanikom. Jedva da sam imao pedeset maraka u njemu. Izvadio sam mali svežanj zgužvanih novčanica i gurnuo ih prema njemu.

„Izvolite, molim vas. To je sve što trenutno imam.“

On pruži svoje kvrgave šake i poklopi moje. Njegova hrapava koža me ogreba.

Jednom rukom skide naočale i ono što sam vidio me prilično prestravi. Dvije duboke rupe umjesto očiju, oko njih sitni ožiljci, desetine njih, kao da mu je neko nečim izvadio oči. Iz straha nesvjesno ustuknuh nazad, ali je starac imao čelični stisak. Starac mi se unese u lice i zagleda se u mene svojim praznim očnim dupljama. Iako u njima nije bilo ničega, osjećao sam njegov pogled koji je prodirao u mene, ogoljevao me do srži. Progutah knedlu koja mi je stajala u grlu.

„Ponesi sliku ako je toliko želiš. Ne duguješ mi ništa“, prošaputa tiho. Slatkasti smrad truleža me zapahnu tjerajući mi želudac u grlo.

Odmakao se od mene, vratio naočale na oči i krezubi osmijeh mu se ponovo razvuče licem. A onda mi pusti ruku.

Ustao je sa stoličice i polako otišao u gomilu oprezno pipajući štapom ispred sebe dok mu se svjetina sklanjala s puta. Na trenutak njegov odlazak kroz gužvu dobi religijsku konotaciju, Mojsije odlazi kroz Crveno more samo da bi se ono zatvorilo za njim.

Ostao sam sam sa slikom ni sam ne znajući šta se upravo desilo. Srce mi je kucalo kao ludo od starčeve pojave. Ali je vrijedilo. Dobio sam sliku. Na brzinu vratih novac u novčanik.

Opčinjen, pogledah je još jednom, upijajući je pogledom.

„Hej, šta si to kupio?“, poznat glas zacvrkuta pored mene.

„Sviđa ti se?“, upitah je s osmijehom na licu.

„Fuj, šta je to tako ružno? Hvata me jeza od toga.“

„Jeza? Ružno? Budalice, ovo je savršenstvo.“

„Ne misliš valjda to stavljati na zid?“

„Ne brini, stavit ću u svoj atelje. Ovo je previše dobro da bih dopuštao svakome da gleda u ovo.“

Zbunjeno me je gledala kao da ne može da vjeruje mojim riječima. Vjerovatno zbog toga što odavno nisam pričao s ovakvim entuzijazmom o bilo čemu.

„Jesi li ti kupila nešto zanimljivo?“

„Da, našla sam…“

„Odlično“, grubo je prekidoh u pola rečenice. „Idemo kući onda.“

Jedva sam čekao da dođemo kući i da se bacim u istraživanje porijekla ove slike, ako je to moguće. Svejedno, imao sam osjećaj da će mi upravo ova slika donijeti prijeko potrebnu inspiraciju.

Brzo sam je pokrio ofucanom krpom, čvrsto je stegao pod mišku, u strahu da mi je ko ne ukrade i pođoh kroz gomilu, držeći nju za ruku.

Nastavit će se…

Mirnes Alispahić

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)