Vrištanje i što ja imam od toga

Tisuću i jednu stvar u danu prešutim. Tisuću. I onda još jednu. Prešutim, jer je tako lakše. Jer ne želim započeti svađu, jer ne želim pametovati, jer je preko nekih stvari lakše preći nego ih istjerati na čistac. Prešutim. Jer znam da netko nešto radi krivo, jer me nešto pogodilo, jer me uzimaju zdravo za gotovo i jer sam tek usputna postaja.

Jer sam netko tko je uvijek tu kada ga trebaju drugi, ali nikada nikoga nema kada je meni potreban.

Jer se ne želim dovesti u neugodnu situaciju kada ispadam bolji, savršeniji važniji i jači od drugih mada to realno često i jesam. Ne želim se prikazati takvim – želim biti jednakiji drugima no što zaista jesam. Pa zato prešutim.

Jer sam jako često sam i jer me ta samoća sve češće razdire. Pa kada upitaju što je tome uzrok – i to prešutim.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Prešutim i kada želim postaviti pitanje koje znam da će boljeti, samo da ne bih nanio štetu.

Ne znam čini li me to boljom osobom, ali znam da s vremenom postaje teško. S vremenom se nakupi toliko toga da jedini izlaz postaje vrištanje. Sitni kamenčići koji su nekada bili samo pijesak nakupljaju se i pretvaraju u ogromnu stijenu koja mi pritišće srce pa ponekad imam osjećaj da ne mogu udahnuti zrak koliko mi pluća postaju teška. Najobičnije disanje počinje predstavljati problem, jer svaki novi udah kao da želi izaći iz mene u obliku suza.

Vrištanje tada ostaje jedini izbor.  Penjanje na vrh zgrade i vrištanje dok me pluća ne zabole. I grlo. I dok suze ne krenu. Ali vrištanje je ono što pomaže. Vrištanje. Deranje u vjetar dok god se Mjesec ne sakrije. Jer ponekad i njemu bude previše.

Dok vukovi u daljini prestanu zavijati i pobjegnu, jer čak i njih – te neustrašive životinje kojima kolektiv daje snagu, osjete da postoji nešto što je još više divlje od njih samih. Nešto iskonsko, tamno, nešto što nikada ne izlazi na svjetlo. Nešto čega se i sam bojim, pa to pod okriljem noći ispuštam kroz vrisak. Očajan, bolan, divlji, vrisak.

Ponekad. Ne radim to često, ali večeras ću vrištati. Večeras. Da bih se sutra mogao probuditi. I da bih mogao biti onaj ja kojeg svi znaju. Onaj koji uvijek ima osmjeh na licu, onaj koji uvijek pjevuši dok radi nešto. Pun poleta i željan istraživanja.

Onaj koji se osmjehne prolazniku na ulici samo zato što misli da mu je potreban netko da mu malo uljepša dan. Onaj koji će zagrliti nekoga kako bi mu pružio utjehu, onaj koji će uvijek ponuditi svoje rame da se drugi isplače na njemu, onaj koji će ti držati ljestve dok se penješ prema zvijezdama.

To ću biti sutra. Danas vrištim… Danas od mene bježe vukovi, danas me ni Mjesec ne prati…

A.B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape