Lovac i košuta

Niz bradu mi je kapala gusta, tamna tekućina. Taj slatkasti okus hrđe izmiješao se s tragovima njenog parfema od jasmina. Ovog puta zavodnički ples trajao je kratko. Poveo sam je za ruku u mrak. Dodir. Miris. Poljubac. Njene ruke posvuda. Koža na koži. Njena topla poput sunca kojeg odavno nisam vidio. Moja hladna kao mrazovi.

Njene oči. Tako pune života sad me gledaju prazno i više me ne prate. I one su bile tople. Smeđe i zaigrane. A njen vrat. Dugačak i bijel. Jasno sam vidio kako joj ispod kože srce udara u pravilnom ritmu. Osjetio sam navalu krvi u njene prepone. Čuo sam struju njenog bića koje nije bila svjesna. Kratko smo tako plesali. Ona oko mene. Ja s njom i u njoj a onda sam u trenu kad je dosegla vrhunac ispio slatki nektar njenog bića. Htio sam stati ali nisam mogao. I sada sam ovdje s njom na svom krilu a opet sam posve sam.

Htio sam suosjećati s njenom obitelji kad su je pronašli. Golu, beživotnu, lišenu dostojanstva, ali samo sam tupo gledao u njih. U meni je bubnjala glad. Ludila kao divlji plamen koji se ne može ugasiti, ma koliko da sam je već puta tu noć pokušavao smiriti. Ali ovo je doba godine osobito teško. Noći postaju duže, lutam besciljno ulicama i promatram te ljudske duše stisnute ispod kaputa, osluškujem njihov smijeh i gledam ih kako se bave svim tim trivijalnim glupostima.

Kako nebitno postaje vrijeme kada ga imaš u izobilju. Kako glupo postaje samo postojanje i vječna igra lovca i košute. A volim ih puštati da bježe, volim im dati taj osjećaj nadanja da mi mogu pobjeći, da se mogu sakriti.

Ne znaju da ih izdaje njihov miris. Cigareta koju su netom bili zapalili. Parfem, vonj znoja, slabina i požude, zadah iz usta, čak i raspadanje mesa u njihovim crijevima. Zvuk srca koje radi divlji kabum dok trče kao sumanuti polu pustim ulicama i pokušavaju se sakriti, i tik nadomak cilja, na domak ulaznih vrata, kad već pomisle da su utekli ja ih zaustavljam. Samo izađem iz sjene i promatram ih.

Ponekad se pitam o čemu razmišljaju u tim trenucima? Tik pred smrt? Da li im čitav život proleti pred očima? Da li zaista vjeruju u te molitve koje pokorno izgovaraju dok zazivlju tog svog Boga.

Volio bih im reći da on ne postoji. Ne onakav kakvog zamišljaju. Jer da ga ima, ne bi dopustio da postoji spodoba poput mene. Ali postoji nešto drugo. Postoji smrt i postoji druga strana života.

Postoje crvi u zemlji koje čuješ kako stružu, postoje duhovi u sjenama i postoji glad. Glad koja se nikada ne može utažiti, koja se nikada ne može zadovoljiti, kao potreba da uvijek iznova napajaš grlo koje boli koliko je suho dok niz njega teče topla, ljepljiva tekućina.

I postoji spoznaja da možeš birati. Ili glad ili ponovno rađanje.
Nakon stotina životnih ciklusa, odabrao sam glad. I zaista ne znam koji je pakao veći.

Na horizontu novo svitanje, a u meni vrišti potreba. Da okusim, da pijem, da smirim… neću izdržati do sumraka. Neću. Osjećam kako od siline gladi u meni vrište svi moji vragovi.

Kad bih još imao srca ono bi eksplodiralo od bola koji je napajao i u valovima prštao svakom mrtvom stanicom moga bića i bacao me preko rubova moje svijesti.

Znam da se moram skloniti. Znam da moram otići. Znam da sunce izlazi svakog trena, ali ne mogu se pomaknuti s mjesta. Moje oči skamenjene stoje i promatraju. Jedne oči. Oči kao moje. Iste. Tamne. I gladne.

I mrtvo se mrtvog boji. Jer glad se može utažiti krvlju istoga.
Jesam li upravo od lovca postao košuta?

Marija Klasiček


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape