Maja Marić: Volim te, ali mi se ne sviđaš trenutno…

Brak. Zlatni kavez, uteg oko vrata, brak je mrak. Ne mogu se sjetiti još fraza koje svakodnevno govorimo u šaljivom tonu kada je brak u pitanju. Jer, hej, svi smo mi natjerani kalašem u ovu nehumanu bračnu zajednicu pa je normalno da nam teško pada! Naravno, u svakoj šali ima dio istine, a ove prvenstveno izlaze iz vrlo jasne i velike istine – brak je težak. Jeste li se udavali s osamnaest ili trideset i dvije, je li vam to prvi brak koji je ‘požurio’ stomak ili je treći u nizu jer vam se ‘dogodila ljubav’, nije uopće bitno. Težak je svaki, i svaki vjenčani list koji potpisujete treba imati Danteov citat u naslovu. “Neka se mani svake nade onaj koji ulazi ovdje.”

Nećemo sada biti negativni i plašiti ovu mladunčad koja se tek nalazi pred tim velikim korakom. Meni osobno, brak je najpametnija odluka koju sam donijela u životu. Je li mi pala sjekira u med ili sam stvarno pametno izabrala (prvi put u životu, valjda), stvarno ne znam. Ali znam da brak s osobom koja vas (donekle) razumije, koja vam je neizmjerna potpora i oslonac u teškim trenutcima, koja se smije s vama i s vama plače nema konkurenciju ni u jednom segmentu života. To je to. Ako ćemo pričati o ne-filozofskom smislu života, to bi bilo vrhunac svega: pronaći nekoga uz koga vam je život mrvicu podnošljiviji, te s tom osobom, ako to oboje imate u planovima, ostvariti obitelj. I to je uistinu najdivnija strana braka.

Ali postoji i ta druga strana. Ta strana o kojoj se najčešće šuti. Strana koju je nezgodno otvoreno potvrditi.

Ponekad vam se ne sviđa osoba koja živi kraj vas i, koja bi po planu i programu, trebala živjeti kraj vas dok netko od vas dvoje ne odapne prvi. Simpa, je l’ da? Ne, nisam ni mislila.

Ne moramo mi sad ovdje govoriti niti o velikim problemima, preljubima, svekrvama iz pakla, punicama koje se petljaju u sve i svašta, besparici ili razilaženju u bitnim stavovima. Možemo pričati o običnom dosadnom blaženom bračnom životu. Kada je sve onako kako treba – a nije.

Pink je nedavno izazvala lavinu komentara kada je u svom intervjuu navela kako ponekad obožava svoga muža, a kako ponekad gleda u njega i razmišlja o tome kako ga nikad nije voljela, nikad joj se nije sviđao i što on točno radi tu, kraj nje. A onda se dotakla i osinjeg gnijezda te napomenula da su faze u braku normalne – poput one da prođe i godina dana između intimnog odnosa između partnera. Javnost je zalijepila vilice za pod. Meni je došlo da joj aplaudiram. (Ali pošto bih aplaudirala kompu u praznoj sobi, odustala sam na vrijeme. Bilo bi prečudno. Čak i za mene.)

Zašto otvoreno pričamo o vezi i seksualnim navikama dok smo ‘samo’ u vezi? Zašto ulaskom u brak zatvaramo komunikaciju sa svijetom? I onda vam ljudi kažu da papir ništa ne mijenja – ali mijenja itekako! Ulaskom u brak, ponekad samo podsvjesno, ipak tu zajednicu doživljavate kao nešto privatno. Više ne živite na relaciji ja – moj dečko – frendice – pa u krug. Sada ste vi ‘jedno’ i on više nije na tapeti kao što je bio kada je bio dečko.

Naravno, imate i dalje prijateljice kojima možete sve i svašta povjeriti, ali nekako, u vezi, to se radilo u naletima, kroz smijeh i u vidu anegdote. Sada se radi o KGB-ovoj akciji gdje se zamračuju prozori, razgovor prelazi u šapat, koriste se dramatične pauze i gestikulira se rukama. Odjednom je svaki kamenčić na putu pokazatelj zajedničkog neuspjeha, sramota za raju i nešto što se pošto poto mora pogurati pod tepih.

Možda je nagovještaj konačnosti ono što mijenja percepciju. Kada imate ‘samo’ dečka, sve se može promijeniti u trenu. I ako mu se smijete iza leđa, možda neće dugo trajati. Ali kada je muž u pitanju, svjesni ste toga da ne možete niti drvljem i kamenjem na njega. Ne ako namjeravate kasnije stavljati nasmijane slike na društvene mreže. Ljudi imaju osjećaj da nemaju pravo imati loš dan, a onda sutra povući sve rečeno i nastaviti sa životom.

Najteži aspekt braka na koji vas nitko ne pripremi je ta nepredviđena izmjena faza. Svi nakon izgovaranja zavjeta i dalje očekuju bajkovitu svakodnevicu. Ako ne bajkovitu, onda barem bolju verziju onoga što su imali u vezi. Ono o čemu nitko ne razmišlja je da je teško živjeti s nekim uvijek i stalno – i tako nekoliko desetljeća. Svatko od nas ima periode kada ne voli ni sam sebe. A sada imate još jednog svjedoka koji vidi svaki vaš najgori trenutak, najsramotniji detalj. Taj isti svjedok ponekad je sve što trebate, a ponekad je osoba koja sjedi na kauču kraj vas kada vi želite samoću. To je ponekad lik koji želi gledati nogomet, a vi želite gledati reprizu Titanika i plakati na glas. Ali ne pred publikom. I ista ona osoba koja čuje vašu svaku odluku da ćete smršaviti, a onda gleda u vas dok slavno – propadate u naumu.
Jednako tako, taj vaš najbolji prijatelj, ljudska stijena za oslonac i strastveni ljubavnik ponekad je nadrkan i umoran i zadnje na pameti mu je biti strastven, a ljubavnik još manje. I dosta mu je više toga da vam glumi oslonac za svako vaše razmaženo kukanje. Ponekad i on želi šutjeti u samoći, imati novi hobi ili vidjeti nešto više u grudnjaku od te sirotinjske dvojke. Ponekad ljudi jednostavno žele razgovarati s nekim tko ih – ne poznaje tako dobro.

Jer teško je održavati iskru spontanosti kada netko kraj vas, iz godine u godinu, upoznaje svaki najskriveniji djelić vašeg bića. Bez obzira želi li to ili ne. Ponekad je jednostavnije šutjeti, isključiti se i gledati svatko u svoj ekran na kauču.

I u redu je jer će faza proći. Ako vam je stalo, proći će jer nećete dozvoliti da ostane na tome. Ali netko bi nam trebao reći da je to NORMALNI dio bračnog života. Normalno je voljeti nekoga, ali ne ga obožavati u svakom trenutku. Ima trenutaka kada gledam u svoga muža i razmišljam kako je najbolji otac na svijetu, kako je nevjerojatno požrtvovan i nesebičan. Nikada sebe ne stavlja na prvo mjesto i uvijek, za sve, tu je za nas. Pomaže i to što je zgodan. Ali isto tako imamo trenutaka kada ga nemam potrebu niti pozdraviti kada uđe u kuću. Dođe mi da mu samo prebacim dijete pri ulasku, stavim mu šerpu pred nos i da se odem pokriti preko glave u sobu. U tišinu. Ponekad želim da mi ništa ne govori. Ponekad se smrtno ljutim jer ja pričam, a on me ne sluša. Ponekad ga tjeram od sebe, a onda mi fali kada ga ne moram tjerati.

Jer brak je živi organizam i raste i razvija se s nama. To što ponekad ide u čudnim pravcima, nije nužno zabrinjavajuće – samo normalno. Ono što mi moramo znati prepoznati su razlike između odlaska u krivom smjeru i privremene stranputice. I shvatiti da ne postoji nešto što se zove ‘savršen brak’ – kao što ne postoji niti savršena osoba, savršen poslodavac, savršeno dijete pa čak ni savršen godišnji. Sve je onako kako si posložimo. A ponekad si smijemo posložiti stvari da idu nizbrdo. Jer nitko ne može gurati uzbrdo konstantno – čak i Sizif ima periode kada stoji na vrhu i gleda kako ode sve u tri lepe… točnije, ode kamen nizbrdo, a njega čeka nova runda.

Dokle god je osoba koju imate kraj sebe i dalje vaš prvi izbor, sve je u redu. Samo se sjetim da je on i dalje prva osoba koju želim nazvati kada dobijem dobru ili lošu vijest, kada čujem lošu foru ili steknem novog frenda u gymu, i znam da sam dobro odabrala. A loša faza će doći i proći, to je sastavni dio života. Koji je najvredniji ako ga imamo s nekim provesti.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape