Nikad zbogom, samo doviđenja…

Smrt je nedokučiva tajna koja nikada imala rješenje. Čeka svakoga od nas, a njena najveća zagonetnost je u tome što nikada ne znamo kada dolazi. Iako smo je svjesni, uvijek probudi u nama one najdublje emocije koje nas izbacuju iz životne ravnoteže i tjera nas da zaplovimo morem sjećanja. Jer samo u tom dijelu našega postojanja oni koji odu žive zauvijek.

Prošlog tjedna bio je posve običan radni dan kojega sam kao i inače sa svojim kolegama pokušavao pretvoriti u komediju. Lakše je kada u smijehu prođe smjena obične radničke klase koja od ranog jutra promatra sljemensku planinu kako se sjaji s prvim zrakama listopadskog sunca. Ali samo najednom, bez najave i bez pitanja, ona utvara s kapuljačom i kosom prošla je pored mene i samo ostavila poruku na mome mobitelu.

Nije jednostavno. Prvo, tvoja svijest pokušava primiti vijest, ali ne ide. Tvoje tijelo ne sluša naredbe, a svijet najednom počinje biti gluh. Sve je tako usporeno, kazaljke sata nemaju svoj tok pomjeranja. I onda, šok. Između prsa i trbuha javlja se neartikulirana bol koja ne boli, ali je prisutna. Na kraju, ovisno o karakteru, netko će zaplakati suzama, a netko tišinom.

Prilikom povratka kući, doslovno je bilo svejedno što je za ručak ili tko danas radi u omiljenom kafiću. Je li auto prljav, ili što telefon zvoni. Stvari koje su nam uobičajeno bitne postaju tako malene sitnice koje nisu vrijedne ni jedne misli. Glava je hipnotizirana prema prošlosti, gdje se krije i odgovor cijele naše reakcije koja nas je dezorijentirala i natjerala da se izgubimo u magli vlastite biti.

Maleno selo, vreli ljetni dan. Pokraj suhozida parkiran je bijeli Mercedes, a ispod oraška poznato lice. Nasmiješeno, s kemijskom u ruci i križaljkom na stolu. Mnogobrojne šale i priče koje su bile unikatne i neponovljive. Jedan od zadnjih pripadnika svoje generacije koja nije bila tehnološki napredna, ali je zato životno bila daleko iznad današnjice. Iako star, bolestan i često u bolnici, nije odavao znakove predaje. Štoviše, bio je smješniji nego ikada. U narodu omiljen, poštovan i uvijek spreman pomoći.

Ali samo najednom, njega više nema. Čovjek se brzo oporavi. Vrati se u normalu nakon par sati, prihvati situaciju i nastavi dalje. Ali što mu je daleko od očiju, daleko je i od srca. Jer kad tad će doći ispod onog drveta i one klupe i shvatiti da su otišla lica koja su bila tu otkako zna za sebe. Ostaju samo sjećanja, i jedno veliko doviđenja. Jer kad tad ćemo se svi naći s druge strane naše stvarnosti.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape