Slatko-gorki život provincije…

Gledala sam tog četvrtka u svjetla Grada Zvanog Čežnja. Iznenada, uhvatila me želja za Provincijom, za obitelji.

Tako sam, u petak, odlučila poći kući. Doista, ništa ne može zamijeniti dom Maminog toplog zagrljaja, one njezine ruke, toliko krhke, a toliko jake, obavijene oko tijela njezine djevojčice. Onaj sjaj pogleda Tatinih umornih očiju, kada krene zagrliti me. Onu Bratovu Sreću kada mi kaže da smo kao dvije guske koje se stalno svađaju, no da mu neopisivo nedostajem kada me nema. Pa me podigne u zrak jer, iako dovoljno mlađi da ga mogu zvati balavcem, toliko je jači od mene da me bez problema prebaci preko ramena kao vreću krumpira. Onaj Bakin glasan Smijeh kada ugleda svoju najstariju unuku, koju je žarko hrabrila da se otisne u bijeli svijet, no ipak je svaki puta poluzabrinuto natovari tonama hrane, domaće proizvodnje. Onaj Dedin zagonetan smiješak kada ugleda svoj Ponos, unuku koja je bila njegov vragolan, ali i najbolja učenica, koja je od njega upijala znanja koja je tako rado prenosio.

Došlo je tako i subotnje jutro. Nakon što sam se petnaesti put pitala tko sam, gdje se točno nalazim i zašto sam morala ustati ovoliko rano, uz ogromnu šalicu Napitka Koji Rješava Sve, došla sam do prozora. Tipično jutro Provincije, ono sunčano, ono koje toliko volim! Glasno je i ispunjeno grohotom dječjeg smijeha i kuloarskih rasprava među susjedama koje bi jedna drugu vrlo rado utopile u šalici Napitka Koji Rješava Sve, kada bi nešto takvo bilo legalno i fizički izvedivo. Razigrani kombi razvozi kruh, a moja ga baka strpljivo dočekuje, dok joj sunce obasjava naborane obraze. Psi i mačke veselo je slijede, dok zapovjedničkim tonom saopćava djedu da je vrijeme za doručak. Teški koraci na stepenicama signaliziraju da je vrijeme da sjednem za stol jer baka ulazi u kuću. Nakon nekoliko minuta, dvije kriške kruha, dvije šalice čaja i čajna pašteta već stoje na stolu, no Djeda niotkuda. Baka, vidno uzrujana, uz doručak priprema lijekove bijele, zelene i žute boje, bijele za sebe, zelene i žute za Djeda. Bolesni su, a Djedu je lošije posljednjih nekoliko dana i jednostavno, objašnjava mi ova draga starica sijede kose, moraju ih piti.

U kuhinju konačno ulazi Djed, oličenje Melankolije, kristalno plavih očiju koje zrače Mudrošću. Kada pred sobom ugleda pripremljen mu obrok, kao da mu je potonuo onaj čamac kojim se vozio kao dječak: – Toviš me! Ne mogu jesti! Ne mogu! – žali se baki, a zatim me, kao kakvo dijete, pogleda molećivim pogledom – Vidiš što mi radi! Svaki dan ovako!

Stari, moraš jesti! Znaš da ti nije dobro! – kontrira mu Baka, dižući se od stola kako bi uzela još čaja. Za to vrijeme, žuta tableta završava u džepu Djedovog prsluka, odakle će kasnije otputovati u smeće.

Aha! – Djed odgovori nezadovoljno, u sebe trpajući doručak, pritom izgledajući kao jede dinamit koji će svakog trenutka eksplodirati.

Meni je prerano. Šutim. Gledam kroz prozor. Razmišljam o tome kako su veći dio svojih života proveli zajedno. Razmišljam o tome kako su stvorili dvije predivne kćeri. Razmišljam o tome kako imaju četvero unučadi koji ih obožavaju. Razmišljam o tome kako su Bratu i meni bili jedini Djed i Baka, kako su nam uvijek značili dvostruko više! Kako su zvijezde odredile da nikada ne upoznamo drugi par Djeda i Bake jer su ih prerano odlučile uzeti u svoje redove! Kako nas drugi Djed i Baka čuvaju iz tih dalekih prostranstava i kako su zasigurno sretni što ovdje na zemlji imamo ovo dvoje neobičnih staraca čiji je najveći životni problem gorko – slatka svađa svakog dana. Razmišljam kako od njih nikada nisam dobila ne kao odgovor. Kako su me uvijek podržavali u svemu. Kako, valjda, imaju pravo biti čangrizavi u ovim godinama. I šutim.

Dolazi poslijepodne. Provodimo vrijeme svi zajedno. Hladi nas povjetarac, a ja s guštom ispijam pivo s tatom. (Kada malo čudovište od mog brata još nije bilo rođeno, u mnogim sam segmentima bila tatina djevojčica, ali i njegov sin. A onda sam i dalje nastavila tako.) Djed kašlje zabrinjavajuće jako i zabrinjavajuće mnogo. Djed puši zabrinjavajuće mnogo. A onda, iako je u Provinciji jesen uzela maha, skida jaknu. – Stari, hladno je, a ti kašlješ. Prehladit ćeš se. I što, dovraga, moraš pušiti! Popušio si danas već čitavu kutiju! – negoduje baka, zabrinutog izraza lica.

Nakon objašnjenja da pomoću nečeg mora skončati, Djed odlazi u kuću. Baka živce troši na rasprave s nama o Djedovom ponašanju. Šutim. (Kasnije, Brat mi priča kako je Djed muški potegnuo iz boce u frižideru.) Djed se vraća i počinje nam pričati priče o svojoj mladosti. Priča priče, izvojeva tako svoju posljednju unutarnju pobjedu, prije nego će se vratiti u stvarnost koju očito ne voli. Govori nam, onim sarkastičnim tonom, kako je nekada bio naočit čovjek i kako je mogao imati bilo koju djevojku, a on je, eto, jadan izabrao baš našu Baku. I kako je ona sada sve što onda nije bila. I kako ovo ne priča u pozitivnom kontekstu. Dok se mi, iako priču slušamo osamdeset i peti put, smijemo, Bakino lice odaje Gorčinu koju osjeća. Šutim. I razmišljam ponovno. Kod kuće su, s redovitim mirovinama. Kuća je prekrasna, dvorište je veliko. Posjeduju vlastiti automobil. Stvorili su nekoliko voćnjaka i plantažu. Imaju obitelj. Imaju mnogo prijatelja. Imaju kćer koja živi na Jugu, gdje mogu otići uživati kada god požele. Imaju sve vrijeme svijeta. Imaju i zdravlje, samo vole biti bolesni. Imaju i Sreću, samo vole biti nesretni. I počinjem se pitati – zašto?!

Navečer, tuširam se i glasno slušam glazbu. Kada sam se poskliznula plešući u kadi na onu latino stvar na koju otkinem svaki put iznova i kada sam zbog toga slomila nokat, opsovala sam i ugasila glazbu. Odjednom, išla mi je na živce. Tada, iz dnevne sobe čujem raspravu: – Stari, zar baš uvijek moraš sve glasno komentirati?! Zbog tebe ne čujem vijesti! Zar ne možeš šutjeti barem malo?! – otarasila se Baka na Djeda, koji, iskreno govoreći, jest bjesomučno komentirao besmislene vijesti i pisao scenarije koji se ionako nikada neće odigrati. Pa ipak, odjednom, obuzela me neopisiva Tuga.

Omotana u ručnik, izletjela sam iz kupaonice: – Znate što?! – počela sam. – Ovo je trenutak koji sada imate! Ovo je, zapravo, jedino što sada imate! Već u idućem trenutku, Bako, Djed će možda otići skinuti jaknu i više se neće vratiti! Baka će, Djede, možda otići tebi pripremiti doručak, no nikada ga neće spremiti! Jedini ste mi Djed i Baka i ne želim slušati vatromet nezadovoljstva kojim obasipate jedno drugo! To me boli! To me razara! Ne želim da, jednog dana kada jedno od vas izgubi ono drugo, jedino što će ostati bude Gorčina koja će vas na cesti da shvatite koliko ste se zapravo voljeli! Zašto ovo radite jedno drugome?!

Slušali su moju viku i gledali me u nevjerici. A zatim… Zatim su oboje počeli plakati.

Nives Rog


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape