Jer jedino mi je još ludilo ostalo

Nije da te nisam željela. Nije da te nikad nisam htjela. Nisam te smjela, evo ti priznajem.

Ti si bio uvijek sve ono što je mene plašilo. Bio si taman za moje godine. Bio si prerano za moju dušu zaraženu slobodom. Bio si čovjek za vezivanje. Još uvijek si. A ja sam i dalje ono ludilo koje si prvi put vidio. Ja se nisam promijenila, a toliko sam drugačija. I dalje sam uplašena od tvojih želja jer možda po prvi put znam da nisu moje želje. Ni blizu mojih.

Znam, ti bi dom. Ženu. Djecu. Bijelu ogradu. Zidove i cvijeće u saksijama. Ja želim nebo i krila i more. Tebe je mama navikla, mene je moja odvikla. Ti ne umiješ sam, a ja samo samoću poznajem. Ti želiš dlan i zagrljaj i ekstazu. Meni je potrebna tišina i vatra i tople čarape. Nekad sam i ja željela živjeti bajku. Nekad sam se i ja igrala barbikama i lutkicama i zamišljala moju savršenu sreću. Život mi je pokazao da bajka ništa bez snova ne znači.

Nije da te nisam htjela. Ti si ona snaga koja bi bila potrebna mojim lutanjima, predah na pučini bola, san na ivici ludila. Znam, ti bi mi bio sve. Meni, koja uvijek svoje Sve rastrgne zubima. Meni je još rano da čupam perje i svijam gnijezdo iako mi godina rođenja kaže da je vrijeme. Vrijeme da budem majka. Žena. Da prigrlim iskonsku namjenu. Tako i ljudi kažu. I rodbina. I ti bi mi to rekao. A gdje sam ja u svemu tome?

Ti želiš ostati tu gdje si rođen, ja se želim roditi svuda gdje prođem. Ti puštaš korijenje, ja širim krila. Kako da te smijem? Ti ne znaš ništa o meni. I fragmenti koje naslućuješ ništa su naspram onog što ja jesam. Još uvijek u meni vrište ljeta i zime i neosvojeni vrhovi sopstvene mahnitosti. Jer ja još jedino ludilom se hranim da ne poludim.

Šta ću ja kad zakoračim u tu prašinu u kojoj sam rođena? Šta ću ja sa svojim snovima ako tebi dam dlan ruke i rodim ti djecu i ostanem uskraćena za svijet? Jesam li sebična ako ne želim snove da odložim u paket poput ofucanih dnevnika, i nekad, kad oboje budemo stari i senilni, počnem da maštam i da se pitam „Šta bi bilo kad bi bilo…?“ Smijem li da se odreknem sebe da bih iskoristila plodne godine? Je li porodica samo ono što rodiš? Ko bih ja bila ako bih pristala da budem samo žena?

Vidiš, nije da te ja neću. Ja te ne smijem.

Nije to strah od ljubavi, pa dođavola ja sam satkana od nje, ja je živim. Ja volim. Ja jesam ljubav. Al sam isto tako sloboda. I život. I nada. I ludilo. Sve to i još mnogo više. Mene su moji samotni dani i perlice koje sam prosula usput naučili da je život tek treptaj oka i da mogu da biram da živa umrem il da živim dok ne umrem. Al da živim cijelim svojim bićem.

Nije da ja neću dom, baštu i komšinice na kafi. Nije da neću torte i proslave i sitne radosti, dječije boginje i kašalj. Nije da neću da ti poklonim majicu sa natpisom „Najbolji tata na svijetu“. Hoću. Al još uvijek mi krv ključa da bih je usirila u rutinu i naviku. Još uvijek me vjetar pokriva. Još uvijek me more obožava. Još nisam bila dovoljno dugo živa da bih kraj tebe umrla, naborana i sijeda, sa vještačkim kukom. Jer ti nisi toliko lud, ti nisi zaražen slobodom, nisu te kao malog upakovali u knjige i rekli ti da ljubiš mrak. Ja sam odbila da budem obično dijete, i obična žena, i obična majka. Odbila sam biti miš. Hoću da grlim sunce i da budem izvanredna. Hoću da imam svoj glas i da se ne plašim pjevati. Da se ne plašim disati.

Eto, nije da te neću. Vidiš da te ne smijem. U tebe su spakovali sve ono od čega sam uvijek odlazila. A u meni se rodilo sve čega su se oni plašili. I ako se odreknem snova, ako pristanem biti samo žena, nećeš biti srećan. Neću ni ja. I bilo bi uzalud sve što sam izgubila. Bilo bi uzalud sve što sam ubila.

Ja još toliko toga imam da dam ako samo prihvatiš moje zveri takve kakve jesu. Toliko bih mogla da te smijem ako poludiš pored mene. Ja ne želim nikad biti žena za zimnicu i turšiju, džem i usisvač. To možeš imati sa svakom. I djecu neku običnu možeš da imaš. Ja hoću anđele moje. I da ludilo svoje prenesem u njihovu krv. Da ne pristaju na manje od duše.

Vidiš. Ti si tako divno običan. Nije da te neću.

Selma Šljuka


Selma Šljuka

Ko sam ja?
Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam)
e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na
njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica
(trenutno) dvije knjige poezije, “Deseto nebo” i “Maloljetni suncokret”.
Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam.

Comments

komentari

Protected by Copyscape