Nela Baričević: Pamtim te…

Miruj. Budi posve tih tamo gdje jesi. Gdje te put života, ta katkada sablasno pusta, krivudava cesta odvela. Miruj i shvati. To što te puštam da mi kroz medom slijepljenim trepavicama mukom sklizneš niz uzavrele obraze ne znači da te ne pamtim. I to što se poletna veselim budućim jutrima u tvome odsustvu ne znači da te ne nosim sa sobom u život bez tebe.

Prisjeti se. Nekoliko si mi čikova ugasio na koži. S nekoliko si se grubih riječi zadužio prije nego rekosmo dosta! Ostalo je da slutimo ondašnju ljubav. Da slavimo što je umrlo. Da podižemo to svojom sadašnjom živošću s tmurnih, a opet primamljivih grobova prošlosti.

Ma miruj kad ti kažem. Još moja si sjena. Mrlja si mome životu koju do jučer nervozno, noktima grebući vlastitu kožu, pokušavah sastrugati. Odstraniti.

Nisi se dao. To je tako svojstveno tebi… nikad se nisi dao. A onda dođe momenat u kojemu shvatih da se ne moraš dati. Ne želim te gurnuti u nepostojanje. Ostaj mi duboko siva sjena i u magli uhvaćen dah ondašnjeg života.

Sad vjerojatno zarobljen u svoj neprobojni muk očekuješ da iznesem sjećanja. Da nižući bisere na ogrlicu života radim blesave ukrase od slika onoga što smo bili. Očekuješ i da potom tu tešku ogrlicu ondašnje sreće stavim na svoj vrat pa da se njome šepurim uokolo dok mi njeno prisustvo uznemiruje srce.

Miruj. Nisam ja od tih ljudi. Ja tebe drugačije nosim.

Nosim te kao što se nose zauvijek izgubljeni. Oni zauvijek izgubljeni za koje znamo da u ovome životu i pod ovim nebom zbilja nisu imali zašto biti pisani pod zauvijek naše. I težak si teret. Posebno nadodamo li mu onaj posljednji zagrljaj i pogled zamućenih očiju. Jer ja sam od onih što vječno žale za otpalim ljudima, gradovima kojima su šetali s tim ljudima, mjestima koje su u tim gradovima posjećivali, osjećajima koji su se na tim mjestima rađali.

Osjećam te kao što se osjećaju dva različita, a slučajnom namjernošću mjeseca upoznata, zbližena, svijeta. Osjećam te zarobljenog u stihovima nekih starih pjesama, u romantičnim scenama crno-bijelih filmova i mirisu dobrih, starih, ruža.

Pamtim te. Sve tvoje pamtim. I dobro i loše. Ta sama mi je duša tvoja u gluhoj noći svjedok da je s obije strane bilo i svjetla i tame.

Opet će ti biti tako. S nekom za tebe boljom.
Opet će ti nadoći toliko svjetla da ćeš morati zažmiriti i odvesti se u tamu. I sebe i nju.
Opet će ti na oči dolaziti sami negativi, a ona će ih ispravljati svojim gromkim smijehom.
Opet ćeš voljeti i opet ćeš biti sretan. I pamteći te, želim ti da već sljedeći put to bude doticaj vječnosti.

Nisam ti ja za vikanja u svijet. Nisam ti ja za to ni pod prijetnjom divljih uragana. Ja pišem o grobovima prošlosti, a širim svoja krila. A u duši nosim mir.

Sreću imam. I ljubav koje se ne odričem. Imam i spoznaju da ništa pod ovim nebeskim prostranstvom ne stasa da bi doživotno bilo bijelim bojano. Sve palete sive treba isprobati. Ruku na srce, zato si ušao u moj život. Da budeš moje najtamnije sivo prije nego se zauvijek otpustimo. Ti mene. Ja tebe. Također prije nego se zauvijek zapamtimo. Znaš već, ti mene…

pssst!

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape