Kako su nastali silni užasi kojima se plašimo još od malih nogu? Kada? Vjerovatno kada su prvi pećinski ljudi čuli neko šuštanje u mraku ispred pećine i od toga ispreli strašne priče koje su pričali uz vatru, priče o strašnim čudovištima iz mraka, dok je u stvarnosti to vjerovatno samo jež sa stomačnim problemima. Da li su oni zaista nastali kao plod naše mašte ili su stvarni? Da li su silni demoni, čudovišta, utvare, kosmički entiteti samo projekcija užasa koji se odvijaju u nama i oko nas? Veliki meštar horora, Stephen King je jednom prilikom rekao: „Izmišljamo užase, kako bi se nosili sa onim stvarnima“ i dokazao je to više puta u svom pisanju.

 

Jedno od njegovih najpoznatijih djela, Misery, je nastao kao rezultat njegovog straha da će zauvijek ostati prikovan za žanr horora nakon reakcije obožavatelja na njegov roman epske fantastike, Oči zmaja. Također, ona predstavlja i njegovu borbu sa ovisnošću o kokainu kroz koju je prolazio tih godina, jer „droga je bila moj najveći obožavatelj“, kako on sam kaže. Jasno je iz svega toga da je cijela knjiga samo metafora za one užase koje je King prolazio u to vrijeme, strah od odbitka obožavatelja, ovisnost o alkoholu i drogama, a na kraju dobijete pisca vezanog za krevet kojeg muči psihopatska obožavateljka.

U drugom velikom romanu, Ono, demonski entitet vreba svoje žrtve i hrani se njihovim strahom. King piše i o strahu od nepoznatog, o fanaticima, o užasima duboko potisnutim u svima nama i to ga čini možda i najboljim poznavateljem ljudske psihe među piscima i piscem koji sjajno barata sa svim tim užasim spakovanim duboko u ljudima.

David Gemmell, poznati britanski autor fantastike, je osnovu za svoj debi roman, Legenda, napisao dok je u strahu čekao rezultate testiranja na karcinom i sam roman predstavlja njegovu metaforu borbe sa strahom od karcinoma. Još jedan primjer kako pisanje djeluje terapeutski u borbi s užasima koji nas prate.

Mnogi klasični pisci su užase koje su nosili u sebi pretočili u knjige, posebno oni koji su nosili užase rata u sebi, poput Hemingwaya, Remarka i brojnih drugih. Oni nisu izmišljali nove užase u obliku čudovišta, samo su pisali o užasima u sebi.

Užasi se zaista kriju u svima nama, strah od letenja, otvorenog prostora; neko prolazi kroz užase depresije, neko možda čuje glasove, neko je bio zlostavljan u djetinjstvu pa će pisati priče o čudovištima iz ormara. Isuviše je mnogih užasa u nama, ali je lakše izmisliti čudovište koje će biti otjelovljenje depresije kroz koju autor prolazi negoli pisati o samoj depresiji jer je to puno privlačnije ljudima. Ko želi čitati knjigu na 400 strana o nečijoj depresiji i borbama s ličnim demonima, zar ne? To je dosadno.

Sjetimo se silnih egzorcizama tokom stoljeća? Brojnih legendi koje su pričane i izmišljane samo da bi se nosili s onim što smo nosili u sebi. Koliko je samo ljudi s duševnim poremećajima proglašeno opsjednutim od strane Nečasnog? Koja je prava istina iza svega toga?

Istina je da se ljudi u prošlosti nisu znali nositi sa duševnim oboljenjima pa smo dobili opsjednutost demonima, što u jednu ruku i jest tačno, samo ne onim iz dubina Pakla nego onima iz dubina mračnih mjesta naše svijesti gdje niko nikada ne ide, a i oni rijetki koji zalutaju tamo, rijetko se vrate.

Koliko je samo čudovišta izmišljeno zbog nečijeg straha od mraka? Zbog šuškanja u tami? Zbog kliktaja noćne ptice? Koliko je samo užasa izmišljeno da bi se prikrio nečiji zločin i pripisao se nekim utvarama i čudovištima? Nekim drekavcima i sličnim stvorenjima? Ubiješ nekoga u noći, na pustoj cesti i za to okriviš drekavca dok pravi monstrum čuči u tebi. Samo je pitanje koliko je takvih čudovišta rođeno da bi se prikrila ona prava?

Neko će dijete izmisliti posve novi svijet kako bi se izborilo sa užasima u sebi, onima koje nosi od one noći kada ga je posjetio očuh ili maćeha ili bilo koji odrasli član porodice u toku noći i uvukao mu se pod jorgan. U tom svom magičnom svijetu će se boriti protiv nadolazećeg zla, bit će princ ili princeza, njegov zlostavljač zli čarobnjak koji želi pokoriti njegov svijet ili pak neki čudovišni zmaj. I strpljivo će čekati spas iz tog magičnog svijeta svoje surove realnosti.

U mraku naše psihe se kriju mnogi užasi, vrebaju i čekaju da izađu napolje i samo je pitanje kako izmisliti nove užase kako bi se suočili sa stvarnima. I za kraj, još jedan citat Stephena Kinga, majstora horora i užasa:

Nisam veliki fan psihoanalize. Mislim da su ti potrebni dobri lijekovi ako imaš mentalnih problema. Ali mislim da ako te muče neke stvari, stvari koje su ostale neriješene, što više pričaš o njima, pišeš o njima, to one postaju manje ozbiljne.

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)