Dragutin Tadijanović

1998. je godina. Prijateljica i ja sjedimo na balkonu u starom stanu mojih roditelja i umjesto da učim svu silu gimnazijske književnosti, ja se po stoti put vraćam svom najdražem, tada devedeset i tri godine starom, Dragutinu Tadijanoviću. Prijateljica mi kroz šalu pokazuje naš nadobudni štreberski raspored koji smo svaki dan uredno kršile, na što joj odgovaram: „Ma ja ti njega toliko obožavam, da sam sigurna da ću od svih kartica izvući baš njega.“

Tada nisam znala ništa o zakonu privlačenja, ali nisam bila iznenađena kad sam na polaganju gimnazijske mature kao ispitno pitanje iz hrvatskog jezika izvukla upravo Dragutina Tadijanovića. Isprazno je ili pravnim rječnikom rečeno bespredmetno, nekome tko se ne može izgubiti u stihovima pokušavati objasniti s koliko sam se ja emocija gubila u njegovima.

A ako me neki odnos inspirirao to je bio njegov odnos prema supruzi Jelici, kojoj je svake godine za rođendan kupovao onoliko ruža koliko bi ona punila godina. Nisu imali djece koja bi ih vezala, a njegove knjige, razbacane posvuda po stanu bila su smetnja i njemu samome, a kamoli tek njegovoj ženi, koja ga je zasigurno razumjela zato što je i sama bila ambiciozna i vrijedna. Sav život Dragutina Tadijanovića bio je podređen njegovim stihovima i promatranju svijeta. Pokretač ovog, meni najdražeg pjesnika je prije svega bila ljubav. A živio je upravo takvu, pravu partnersku ljubav, onakvu o kakvoj je pisao i koju je osjećao još kao dječak. Možda je mudrost upravo u tome da voljeti tako jako mogu samo oni koji se tome i otvore. On je to želio i to je i pronašao. Takvu veliku ljubav koja je, samo s njih dvoje, trajala do njegove smrti.

Ljubav je u njemu bila toliko velika i divio se svemu. Volio je svoje rodno Rastušje, sva godišnja doba, uspomene na svoje djetinjstvo, baku, polja, oranice i vinograde. Ta ljubav bila je i pravedna i mudra, prepoznavala je i ironično opisivala klasne razlike i upozoravala na nejednakosti i nepravde, koje je moguće izbrisati primjećivanjem, suosjećanjem i ispravnim djelovanjem. O, kako ga obožavam! U samo jednoj njegovoj, meni najdražoj zbirci pjesama „Gozba“ toliko je mnoštvo motiva, raspoloženja, emocija i ljepote da kad bi to bila jedina zbirka poezije na svijetu, to bi bilo dovoljno, jer unutra je sve. Sve što bi nekome tko voli i živi poeziju bilo potrebno da u njemu zatitra ona žica na koju je Tadijanović tako vješto igrao – žica dobre i tople duše koja s ljubavlju prati i promatra cijeli svijet.
Tadijanović je o načinu na koji promatra svijet i na koji kreira svoje stihove rekao ovako: „Ne izmišljam temu apstraktno; naprosto vidim, u duhu i u prirodi, konkretne slike i one onda međusobno svojim odnosom tvore takozvani sadržaj, ili čak i fabulu, čuvajući u sebi također imanentni dublji smisao. Neki pjesnici, polazeći od tog „dubljeg smisla“ dolaze do slika, a ja, obratno, polazim od slika i ne misleći uvijek na specijalni neki smisao. Smisao se javlja sam po sebi, jer organski proizlazi iz slike, iz niza slika…“

Da je slušao roditelje, Mandu i Mirka, Dragutin bi završio Šumarski fakultet, ali njegova narav i srce koje je uvijek slušao, bili su razlog što se predomislio i prešao na filozofiju, na kojoj je i završio povijest južnoslavenske književnosti. Takav izbor karijere, bio je vječan izvor previranja i čest motiv njegovih pjesama, jer sljedeći svoje srce okrenuo je leđa svojem rodnom kraju u koji se nikad nije vratio kako bi u njemu živio težački, onako kako su to radili njegovi preci. (Sva sreća!) Unutarnji sukob Dragutinovog srca i „onoga što bi trebao raditi“ počeo je kad je napunivši tek trinaest godina, napisao svoj prvi roman, koji je skupa sa svim prvim pjesmama, uništio, a u gimnaziji nije pisao pod vlastitim imenom već pod pseudonimom Margan Tadeon. Za Tadijanovića se može reći da je od već od mladosti bio prava književna zvijezda, sam za sebe kaže: „U ono davno doba bio sam jedan od prvih studenata filozofije koji je izdao svoje pjesme, i ja sam ih u nepunih mjesec dana gotovo posve rasprodao dijeleći obilato autograme.“ Nakon tog prvog uspjeha, umro mu je otac te je nastavio pisati kako bi financijski pomagao obitelj.

Kao akademski građanin obnašao je brojne funkcije povezane s radom izdavačkih i novinskih poduzeća, bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, objavio je velik broj djela, među kojima su i najpoznatije zbirke pjesama „Srebrne svirale“,“Pepeo srca“, „Dani djetinjstva“,„Lirika“ i brojne druge, a djela su mu prevedena na brojne jezike. Uz sve to, bavio se i prevođenjem, što mu nije bilo teško, jer je mnogo putovao u inozemstvo, od čega se najčešće zadržavao u Parizu, Rimu i Pragu, ali je i izabirao je i uređivao djela mnogih hrvatskih pisaca. Dobitnik je mnoštva prestižnih nagrada, priznanja i medalja.

Svaki put kad bih bila u Zagrebu, podignula bih pogled prema njegovom prozoru, jer znala sam gdje mu je bio stan. Razmišljala sam o tome zna li on koliki je prorok bio kad je pisao o bijelom papiru neispisanom i svim problemima koje tište svijet. Što li bi tek rekao o svijetu danas, koliko bi se danas njegov papir posramio? Ima li među nama neki Tadija koji će srce, uspomene i svijet koji nas okružuje toliko detaljno secirati, pojednostaviti a potom pretočiti u nezaboravne, bezvremenske, iako ponekad bolne stihove?

Davne 1971. Tadijanović je, ne znajući koliko će srca dotaknuti njegova djela napisao: „Radujem se, što da krijem, ako je moj stih i vama pripremio radost. A vjerujem, i znam, da su tisuće čitalaca mojih knjiga u njima našle i radost i tugu, ono čime se odlikuje čovjek među svim stvorenjima na zemlji. Živom pjesniku nema većeg zadovoljstva od spoznaje da njegove pjesme odjekuju u srcima naroda kojemu i on sam pripada. Nisam od onih koji planiraju pisanje pjesama, pišem samo kad imam što reći, i uzdam se u te blažene trenutke, neka im daleko bude kraj.“

Dragi Tadija, nema ti kraja. Hvala ti na svemu!

Anita Ratkić Šošić

 

Slike preuzete sa www.dragutin-tadijanovic.com

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete