Samo jedna noć

Ne tako davno usmrtili su me. Bez ikakva povoda, bez ikakva razloga oduzeli su mi život, prekinuli nit koja me je spajala sa zemljom i posve nemarno, čak grubo odnijeli u mračni prostor napravljen od drvenih dasaka koji su, kako sam poslije čuo, zvali staja. Pomislio sam da ću vječno ostati u mraku i tišini, sam i posve zaboravljen, ali onda su stigli i drugi jednako kao ja tužni, zbunjeni i uplašeni… a i tišina je prekinuta. Redali su se zvukovi životinja: Krava, konja, svinja… negdje u daljini čuo se i lavež pasa.

Prolazili su dani i tek bi jednom dnevno netko navratio i odnio jednog ili dvojicu od nas. Kamo i što su činili, nisam znao, ali u meni je rastao strah i znao sam da će jednom doći red na mene. Odnijet će me i tada ću saznati što se događa.

S vremenom sam se pomirio sa strahom. Pa što mi se još može dogoditi? Ionako sam već mrtav i hladan, lišen osjećaja bola. Što god mi se ima dogoditi, znao sam da neće boljeti.
A onda je i stigao taj dan. Došao je red na mene…

Dok me je visok i snažan muškarac nosio promatrao sam okolinu. Pogled koji se nekada pružao posve se promijenio. Nije više bilo zelenila kao u vrijeme dok sam bio živ. Drveće je izgubilo polovicu svojih listova, a oni koji su „odlučili“ ostati, promijenili su boju i nekako, bilo je neobično, ali lijepo. Smeđa, žuta i crvenkasta boja pružale su posebnu čar i premda je za mene to bilo neobično i prvi put viđeno, bio sam zadivljen, ali i tužan što možda prvi i zadnji put vidim takvo što.

Napokon sam stigao na odredište, ugodnu i lijepu prostoriju. Bila je čista suprotnost onoj u kojoj sam čekao svoju sudbinu. Svijetle boje namještaja, toplina i predivan miris, a zvuk neke pjesme koji je dolazio iz druge prostorije bio je melem za uši nakon iritantnih zvukova iz staje.

Postavili su me na drvenu plohu. Ženski glas ju je nazvao stolom. Čekao sam sljedeći korak, ali ostavili su me samog da se opet borim sa svojim mislima i tek naslućujem što će se dogoditi. Potrajalo je…
Napokon su se vratili, mislim, nakon sat vremene i nadvili se nada mnom. Sada ih je bilo četvero i prvi put sam im vidio lica. Žena i muškarac su bili lijepi, ugodne vanjštine, ali oni manji, djeca, zračila su posebnom toplinom. Dječak i djevojčica divili su se meni, me – ni. Dodirivali su me svojim ručicama i smješkali uz dozu nestrpljenja. Nestrpljenje, to me je uplašilo. Što su tako nestrpljivo iščekivali? Što će mi učiniti? Napokon sam i to otkrio…

– Dodaj mi nož – rekao je muškarac.
Veliki, oštri nož kružio je oko mene. Čuo sam pucketanje i svaki novi potez iznova me je plašio i na meni ostavljao duboke tragove. Znao sam da više nisam isti, da su me preoblikovali i od mene načinili nešto što im je očito važno. Izvadili su mi i utrobu te je bacili u duboku, plastičnu posudu. A onda je nastupilo veselje… U mene su položili nešto što me je iznutra osvijetlilo pa su me uzele one iste muške ruke i odnijele do prozora. Stavili su me na klupicu i… to je bilo to.

Čitavu veče promatrao sam nešto posve mi strano, ali i postao tek predmet koji više nikoga ne zanima.
Trebali su nekamo poći, međutim, dječak je protestirao.
– Ne želim biti Batman! Želim biti Spiderman! – ljutio se.
– Ali jučer si rekao da želiš biti Batman. Ljubavi, sada je kasno, trgovina više ne radi. No možemo nešto smisliti. Možeš biti duh – blago se osmjehnula i kimnula.
– Ne mogu biti Batman. Marko je Batman, a duh je glup.

Žena je načinila tužan izraz lica. Htjela je ugoditi svojoj maloj ljubavi, ali nije se dao. Smrknuto ju je promotrio i prekrižio ruke na prsima.
– Hajde ljubavi, to je samo jedna noć. Nagodinu ćeš biti Spiderman.
– Neću, neću i neću!
– Ali sestra te čeka… – gotovo ga je molila da odjene ono što je tako ljutito odbijao čak i pogledati. A djevojčica? Ona je sjedila na visokoj stolci njišući nogama. Strpljivo je čekala da krenu. Bila je više nego zadovoljna roza haljinicom, krilima na leđima i štapićem sa zvjezdicom na vrhu koji je stiskala u rukama.
– Hajde Ivane, molim te. Pa nećemo sad raditi scene – podragala ga je po glavi, no opet se samo smrknuo.
– U redu, kako želiš. Seka i ja krećemo – rekla je oštrijim glasom i tada je napokon pristao.

Zatvorili su vrata za sobom i opet sam ostao sam, kratko. Odjednom su počela pristizati druga djeca. Vidio sam svakojaka čuda – od bubamare, slonića, ananasa… pa do strašnih čudovišta s velikim zubima i pandžama… i da, duha. Prvo bi se čulo zvono, a onda bi visoki muškarac pružio veliku posudu ispunjenu šarenim slatkišima raznih oblika. Djeca bi uz uzvike oduševljenja pružila ručice i ugrabila koliko mogu pa jurnula dalje.

Cijelu veče sam gledao i slušao isto, ali mene i dalje nitko nije primjećivao. Stajao sam na klupici obasjane unutrašnjosti i čekao da se nešto desi, bilo što samo da prekine agoniju, neizvjesnost koja mi je parala postojanje. Pitao sam se postojim li uopće i jesam li ovo što vidim ispred sebe ja? Žut, okrugao, s čudnim očima i cik – cak ustima koja svijetle žućkastom svjetlošću? Jesam li kao i svi oni koje su položili kraj mene u staji? I naposljetku, što sve ovo znači? Koja je moja svrha?

Noć je potrajala, a onda su se žena, dječak i djevojčica vratili. Više nitko nije zvonio na vrata i čak je moja unutrašnjost ponovno postala tamna. U zoru me je opet uzeo muškarac i iznio van. Nosio me je istim putem, ali me nije vratio u staju. Bacio me je iza nje na mjesto užasnije čak i od mračnijih misli. Okruživala me trulež i… moja unutrašnjost. Vidio sam je kako počiva nedaleko od mene. Je li to moj početak ili kraj? Što će se sada desiti? Hoće li me opet jednom uzeti i od mene načiniti nešto novo?
No kako su prolazili dani prestao sam se pitati što će se sa mnom desiti. Umjesto toga, vraćao sam se onoj noći i tražio joj smisao.

Što će sve ljudi izmisliti? Kakve će im sve ideje pasti na um? Ne znam i vjerojatno nikada neću saznati, ali jedno znam: Ja sam obična bundeva koja je sretno rasla u vrtu ne razmišljajući o svojoj svrsi. Odlučili su me usmrtiti, iskoristiti za jednu noć, a onda baciti i ostaviti da trunem, usamljen i tužan.

Ah, možda sam i ispunio svoju svrhu…


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas.
Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike.
Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima.
Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa.
2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Comments

komentari

Protected by Copyscape