Nagodba III.dio : Poruka smrti …

Naslonjen na zidić nasipa uz rijeku razmišljao je, u tišini grada, o vremenu iz kojeg ni dan danas nije uspio pobjeći do kraja. Promrzle ruke sakrio je u džepove kaputa tražeći u njima kakvu takvu toplinu za već promrzle prste. Mrzio je hladnoću jesenjeg jutra. A, još više je mrzio taj, dobro mu znani, osjećaj nemoći upakiran u tjeskobu. Misli su mu vrludale čas u prošlost, čas u ovo vrijeme u kojemu se nalazi. Kroz nozdrve mu je prolazio užasan miris sjećanja. Miris zapaljenih tijela i krikova koji su parali dimenzije. Stisnuo se još dublje u kapuljaču jakne, kao da traži zaklon. Kao da moli za vlastiti spas. Bilo ga je strah da se povijest ne ponovi. Bilo ga je strah za nju…

Iz tog trena vremenske konfuzije trgnula ga je silueta koja mu se približavala s lijeve strane nasipa. Prepoznao bi taj hod i žmirećki. „Opet puši“ – promrmljao je sebi u bradu i izvukao ruke iz džepova pokušavajući ugrijati već ozeble prste dahom. Bila mu je sve bliže korakom, ali opet toliko daleka. Uri nikada nije razumio tu njezinu želju za ljudskim oblikom života. Nije se, iskreno, ni trudio razumjeti, jer ju je volio takvu. Bila je jedina koja je ostala tog dana do kraja na nogama. Nikome to još nije uspjelo u univerzumu. Svi ostali su pali i nestali u vatri koju je Lucijan sa svojom hordom Hodača zapalio. Svi, osim nje. I zašto joj onda suditi? U njegovim očima Mikha je bila novi početak. Nova nada i novi spas za sve. U njegovim očima ona je i dalje ostala ona slika prikazivanja hrabre sile, koja prekrivena krvlju suboraca kosi Hodače svojim mačem. Prizor koji bi ustrašio svakoga, pa čak i Starog, priuštila mu je ona. Snažno prolazeći između odsječenih udova i leševa koji su samo padali oko nje. Miris spaljenih tijela, krvavo tlo i jedna jedina svijetla sila koja se odupire zlu. Jedna jedina koja je odlučila stati zlu na kraj na svoj jedinstveni način. I time se nakon bitke odrekla svega što je bila do tada i otišla na Zemlju. Nije pala, niti se prodala, a još manje odustala. Preuzela je na sebe odgovornost i brigu oko mira u Svemiru. Postala je lovac na glave, spasiteljica duša, vječni Šetač između Raja i Pakla, postala je Lovac. Vojnik bez zastave, grba i doma. Čuvar Knjige. Ostavila je krila i silu, te postala polutanom. Pola čovjekom i pola silom dobra.

„Razmišljaš?“ – prekinula ga je prišavši tik do njegovog ramena. Otpuhala je zadnji dim cigarete i opušak bacila daleko u rijeku. Nije izgledala dobro.  Naslonila je glavu na njegova prsa, onako kao što je to činila i prije. Kao nekada, kada su tek postajali svjesni sebe i sile koju posjeduju. Kao nekada u vrijeme teških vježbi u dvorani Velikih Stigmena. Prošla su stoljeća od kada je to zadnji puta učinila i zbog toga je znao da je uistinu loše. Zagrlio ju je snažno svojim velikim bijelim rukama i stisnuo uz sebe.

„Mikha, vijesti koje nosim nisu dobre. Veliki Stigmeni uvjeravaju Starog da nema potrebe za miješanjem između Hodača i Salema. Smatraju da je bolje pustiti stvari da se odvijaju polako po planu. Opravdavaju davanje Knjige Titubi kao jedinim izlazom iz opće Apokalipse“ – govorio je polu tiho, jer se bojao njezine reakcije. Ali, ovog puta nije planula, samo je još jače zarila svoje lice u njegova velika prsa. Kao da želi nestati zauvijek.

„Ne mogu ostati dugo. Znaš i sama da samo mene imaju kao komunikatora, a i uskoro će se razdaniti i Aurora će poći na počinak. Kao ogromnoj albino prikazi nije mi u interesu plijeniti znatiželjne poglede hahahaha“ – zaorio je glasno. Podignuo joj je glavu i ravno je pogledao u oči. Postale su žute, nije više vidio ni zelene dubine, ni smeđe vatrene obruče u njima. Kao da je prestajala postojati, a opet nije bila nikad toliko stvarna kao sada.

„Vjerujem u tebe, znaš?“ – podignuo joj je glavu i osjetio tupu bol pod rebrima. Vrh oštrice se probijao sve dublje i dublje kroz meso Glasnika. Bodež je upao sve do plućnog krila kroz mlado meso i učinio svoj zadatak. Zajauknuo je i klecnuo u koljenima.

„Oprosti“ – bilo je sve što mu je rekla, dok je okretala bodež zariven duboko u Glasnika. „Brzo će biti gotovo“ – šapnula mu je na uho i pustila da padne. Mrtav. Beživotan. Noseći zadnju poruku od nje „Došao je kraj“. Uri je znao što će se dogoditi, bilo je za očekivati, jer Svetogrđe kada se dogodi Veliki Stigmeni padnu u trans. Čarolijom ili ne dozvolila je da je Lucijan poljubi i time zatvorila vrata Raja. Napokon je postala ono što je htjela. Postala je čovjekom, jer je okusila svu slatkoću istočnog grijeha na njegovim usnama. Dala se Vragu u ruke i time potpisala svoju presudu.

***

„Gazda! Gazda! Zmajo Krvnica je ubila Glasnika! Zaklala ga je pred našim očima! Gazda! Gazda!“ – urlali su Bella i Zebub jednoglasno ulijećući u potkrovni stan Lucijana i njegove svite. „Tituba nije lagala Knjiga ju je začarala..“ – poput djece u dućanu sa slatkišima uzvikivali su blizanci. Euforiju je prekinula sama Tituba „Dosta!“ – prolomilo se prostorom. „Da sam znala da ste hrpa male nedonoščadi poslala bih Mab i Klow da prate tu muškaraču! No, što je tu je. Sada vas molim da se smirite i sve mi u detalje ispričate“ – zahtijevala je zapovjednim glasom. Demoni su zastali. Pogledali se međusobno i nasrnuli na Staru. Tituba se nije ni snašla i već je bila u klinču s Lucijanovom gardom.

„Slušaj ti ofucaro“ – započeše blizanci jednoglasno. „Dok si ti kuhala žabe po onom svom Salemu, mi smo takve poput tebe jeli za doručak!“  U trenu su od mladih, euforičnih, čak bismo mogli reći i vrlo atraktivnih ljudi postali ogromna dvoglava grdosija. Tituba se umirila. I smirenim glasom s druge strane sobe nastavila.

„Slušajte vi mene đukele Satanske, tko vam je Majka pitam ja vas? I koga to navlačite kroz svoje odurne šape?“

Ogromna neman je zastala, pogledala s obje glave u svoje ruke i uočila tek komad tkanine kako beživotno leluja kroz ogromne, crne kandže. Cijeli ovaj preformans su izveli na nekoj staroj krpi, a ne na lajavoj babi kao što su mislili. Razdvojiše se i nanovo poprimiše oblik lijepih, mladih blizanaca. Gledali su u Titubu u čudu. Nitko, ali nitko nigdje, do sad nije ovo uspio učiniti ovom demonskom paru. Stajali su u nevjerici, sumnjajući sami u sebe i svoju snagu. Gledajući sa strahopoštovanjem u vješticu.

Cijelu ovu predstavu prekinulo je lupanje vratima. U sobu je ušao Lucijan. „Dobro, sada kada ste se prestali natezati i malo primirili, dopustite mi da vas sve zajedno upoznam malo bolje. Bella, Zebub ovo je moja Majka, Majko ovo su moji jedini prijatelji i stražari. Rukujte se i dajte si pusice, jer ćete se morat gledati još jaaako dugo“

Bella i Zebub su otvorenih usta gledali u Titubu i Lucijana. Cijela ova priča o Majci i sinu nije im imala smisla. Ta kako? Od kada postoji vječnosti nisu znali za nju kao takvu, osim kao vješticu koju su spalili seljani negdje, nekada i koja od tada kuje plan protiv Velikih Stigmena koji su je prokazali istim tim seljanima i natjerali ih da založe lomaču.

„Da, to nije sve! Znate ona je ujedno i Majka svih Majki … i žena od Staroga. Ok, možda već i bivša,jer mu je rodila ovakvog sina, ali ipak žena. Ako vam kažem njezin drugo ime biti će vam jasnije. Dozvolite da vam predstavim Mater Naturu glavom i bradom“ – završi Lucijan pobjedonosno gledajući s obožavanjem u svoju Majku. Istu onu Majku Prirodu koja ga je nosila u utrobi dok je bježala od Velikih Stigmena i tražila mjesto gdje će se skriti.

„Mikha je pod čarolijom, počinila je svetogrđe, ubila je svog brata i jedinog glasnika Raja, Majka je s nama i 31.10. je za pet dana. Biti će ovo pakleno dobro vrijeme za Hodače“ – reče pobjedonosno, onako kako i priliči jednom Vragu. No, tu zabava ne prestaje, jer i njegov čin ove zavrzlame od predstave biva prekinut novim akterima.

“Lucijane, dragi, upoznao si sve sa svojom Majkom osim mene, očito i to moram sama kao i sve do sad. Ja sam Ilda, Lucijanova djevojka i odvjetnica” – prekine ih Ilda i uz koketni glas i mačkasti pogled nježno ispruži ruku Titubi. No, nije samo njezina pojava unjela novu pomutnju u potkrovlje. Osoba koja je stajala iza nje mamila je pogled svakoga.  Svi su ostali u čudu kada su shvatili da to Mikhu stoji i smješka se iza Ildinih leđa. Dugi crni kaput zamijenila je kratkom crnom haljinom, korice mača lakiranim remenom. Jedino je kosa ostala živa na njoj, sve drugo nije bilo prepoznatljivo. “I da” – nastavi Ilda “ovo je moja prijateljica Lorna, ona će mi asistirati pri radu.”

Cijela soba je bila pod dojmom Mikhine pojave, jer iako začarana i dalje je bila Zmajo Krvnica u krugovima Pakla. Tituba i Lucijan bili su nadomak pobjede, još samo pet dana, još samo pet noći… i cijeli univerzum je njihov. Slavili su dugo u noć, nesvjesni blizine Rodharga i njegovog čopora Lovaca. Bitka uskoro počinje.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape