Veo tajne…

Leona je bila marljiva djevojčica, odrasla u malom selu, kao jedino dijete svojih roditelja. U sredini kojoj je odrastala, nije imala vršnjake, pa je za razliku od ostalih djevojčica upijala teme odraslih, pretvarajući ih u vlastito osmišljene igre.

Danju, njezina neiscrpna energija bivala je neumorna sve do zalaska Sunca. Okružena cvijećem, bojama nalazila je povezanost sa prirodom, te natmureno gledala kroz prozor kada bi dan popratila kiša, pa su igre morale stati. Kuća je bila nadomak šume, a selo bi utonulo u potpuni mir čim bi Sunce pobjeglo pod obzorje. Noći su kao potpuna tišina donosile spokoj. Kao pravo dijete nemirnog duha, Leona je noći provodila na prozoru ljuteći se, jer ne može prebrojati sve zvijezde, a da ne zaspe. Majka joj je rekla jednom prilikom, da je djevojčica koja je prebrojala zvijezde i ostala budna sjedila na jednoj i bojila svijet u ružičasto kako bi svi bili sretni.

Jedne noći sjedeći na rubu kreveta, začula je glasove i korake prema prozoru. Bili su sve jači i glasniji. Ukipljena od straha pobjegla je u krevet i plakala dozivajući majku. No, nikoga nije bilo. Zaspala je uz nježni dodir majčine ruke. Iduće večeri ponovno je začula isto. Korake, glasove i uplašeno osluškivala hoće li se itko približiti. Tko su oni ? I što žele ?  No,ubrzo su nestali, a Leona je zaspala. Otac je odlučno hrabrio da će je čuvati od sveg zla i mirno je čekao svaku noć te ljute neprijatelje da se pojave, kako bi im objasnio da je on šef koji čuva cijelu kuću. Govoreći  da će skupa srediti buntovnike koji je uznemiruju ulijevajući joj sigurnost. I baš kao što to uvijek bude,odrasli imaju pravo, a djeca budu odraz bujne mašte. Nitko nije došao, nitko nije ušao u njenu sobu, nitko nije naudio njenim roditeljima, iako je bila sigurna da je mislio tako. Rekao je. Ružan glas. Dubok, hrapav.  Čula je. Sasvim jasno.

Vrijeme je prolazilo u trenu. Od malene djevojčice razvijala se djevojka, željna istražiti svaki djelić podarenog trenutka. Strahovi su postali svakodnevnica koju bi spretno zatomila među ljudima. Znala je samo po otkucajima srca, da je strah koji osjeća, sastavni dio nje. Bojala se mraka, samoće, čak i hororskih filmova, mada je svjesni dio nje znao da su to samo filmovi. Najviše od svega, bojala se osjećaja nečije prisutnosti u trenucima samoće. Znala je i osjećala da nije bila sama.

Nisu joj vjerovali kad je bila mala, zašto bi povjerovali sada ? Panika koju je budio osjećaj sile, Duha, ili vlastitog umišljanja blokirala je svaku stanicu normalnog razmišljanja. Bojala se.

Bojala se, jer nije znala odgovor. Niti rješenje. Znala je samo, da se njenim tijelom jeza proširi brzinom trenutka kad osjeti hladne vihore centimetar iznad kože.  Dok hoda tapkanja iza nje su je iz straha tjerala da se okreće, kako bi se uvjerila da je nitko ne slijedi.  I nije nikad nitko. Bar nikog nije vidjela.

Slaveći svoj rođendan, sa par dobrih prijatelja, Leona nije skidala osmijeh s lica. Presretna, odlučila je podariti sebi još više osmijeha i nade u dobro. Puhala je svjećice, pjevala pjesme u zagrljaju prijatelja, nije ni slutila da će je ta noć odvesti upravo sjenama koje je prate. Vraćajući se, sekunda je bila dovoljna da se izgubi život, koji je toliko tražio smisao svog postojanja. Sekunda, koja je Leoni zauvijek zaklopila oči na vlastiti rođendan. Sekunda, koja je tog tridesetog listopada zanijemila usta svih koji su je poznavali. Svih onih, kojima je srce bilo potpuno slomljeno.

Danima poslije, sjedila sam s njenom majkom u dvorištu njihove obiteljske kuće. Obilazila sam je redovito nakon Leonine smrti. I nju i njezinog oca. Leona je bila dio mene od prvog dana kad smo sjele u školsku klupu. I ostala je dio mene, zauvijek. Znala sam za sve njene strahove, jer mi je redovno, u studentskim danima krala polovicu kreveta i nije htjela spavati sama. Njezina majka mi je tad ispričala kako je na noć Leonine smrti, ne sluteći što se događa, netko pozvonio na vrata. No, kad je izišla da otvori, nikoga nije bilo. Tek što je zakoračila nazad, zvonce se ponovno oglasilo. Pred vratima je stajalo par komada razbijenog stakla. Nikoga u blizini.  Preplašeno je kročila nazad u kuću. Telefon je zazvonio. Dobili su poziv  koji je svima promijenio život iz korijena.

Nikad je neću zaboraviti, još je ponekad čujem, kako mi sa velom tajne u očima govori:

” Nikad nismo sami. Zapamti, uvijek nas netko gleda. “

Monika Pavlović


Monika Pavlović

Ja sam Monika.
Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan.
Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove
Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk.
Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

Comments

komentari

Protected by Copyscape