Sliku sam postavio u atelje, visoko na zid, skidajući neka svoja djela, praveći mjesto tom remek djelu neznanog autora. Tražio sam njegovo ime, inicijale, godinu, ali ništa. Detaljno sam pregledao sliku, platno iza nje. Ništa. Pitao sam se, zašto slikar ništa nije ostavio.

Danima me je to pitanje opsjedalo. Ko li ju je naslikao? Ko je misteriozni slikar koji je svojom rukom pravio taj sklad poteza četkicom, tu savršenu kompoziciju boja? Taj, koji je savršeno uhvatio taj trenutak, bolje od bilo kakve fotografije. Ko je on bio?

Prelazio sam rukom preko slike, prateći pokrete kistom. Opčinjeno sam je posmatrao danima, kao u nekom transu. Pokušavao sam proniknuti u taj unikatni stil tajanstvenog slikara. A bio je unikatan, to je barem bilo jasno iz svakog poteza kistom, iz boja, njihovih nijansi i stapanja, iz oblika. Onaj osjećaj straha u očima čovjeka za stolom. Tako stvaran. Tama oko njega opipljiva, teška i mastiljava.

 Misteriju je produbljivalo to što nisam mogao odrediti starost slike. Djelovala je staro. Barem pedesetak godina, mada sam sumnjao i na više. Ali je nisam želio odnijeti na analizu. Nisam bio lud da rizikujem da mi neko ukrade to remek djelo. Zarekao sam se da ću sam pronaći autora. To mi postade opsesija.

Sjedio bih za računarom i satima surfao po bespućima Interneta u potrazi za imenom slike i slikara. Tražio sam iglu u plastu sijena. Ali sam tražio. Kopao, listao, prevrtao. Šanse da nešto pronađem su bile više nego minimalne, ali sam morao probati. Bilo je to jače od mene. Obilazio sam forume, domaće i strane, web stranice, postavljao pitanja, tražio slike, objašnjavao. Uzalud.

Ništa ne pronađoh. Slika je bila nepoznata. Gledajući taj nebrušeni dijamant umjetnosti, to izgubljeno remek djelo na zidu svog ateljea, osjećao sam se ponosan. Ponosan jer je bilo moje i niko nije znao za njega. I dok sam gledao u, od straha, širom raširene oči čovjeka na slici i tamu koja mu se približavala, osjetih da mi se vraća inspiracija. Kao da neko pomjeri sklopku u mojoj glavi, podiže branu i talasi inspiracije ispuniše prazno korito mog uma i ja počeh stvarati.

Ponovo počeh slikati. Ponovo počeh osjećati. Ponovo postadoh ja.

Platna ponovo počeše oživljavati pred mojim očima i pod mojim prstima. Ne osjećah ni glad ni žeđ dok su mi ruke grozničavo mahale kistom kao magičnim štapom, stvarajući magiju, zarobljavajući trenutke. Tek bih ponekad zastao, brišući oznojeno čelo nadlanicom, ostavljajući tragove boje po licu koju sam poslije spirao nad umivaonikom, prije spavanja. Ponekad bih nešto pojeo, pio bih vino kojeg sam uvijek imao u ateljeu.

Sve više i više vremena počeh provoditi u ateljeu, umjesto u stanu. Često sam i noćio tamo, potpuno se isključujući iz svijeta. Zanemarujući sve, čak i nju. Prijatelji su me zvali, pokušavali me izvući, ali svi su oni bili budale. Nisu razumjeli. Nisam mogao izaći. Ne sada kada sam ponovo dobio inspiraciju.

Ona je razumjela. Zvala je, ne tako često, pitala šta radim. Željela je doći da vidi šta to stvaram, ali sam joj rekao da mora biti strpljiva. Da ću joj pokazati kad završim. Bila je strpljiva. Bila je strpljiva kada bih došao kući kasno, ulazeći na prstima, pažljivo da je ne probudim, liježući pored nje uz poljubac iza uha. Bila je strpljiva kada se ne bih javljao na njene pozive, jer je znala da stvaram.

Razumjela je.

Jednu noć, završivši novu sliku, bio sam toliko iscrpljen da sam se samo bacio na krevet i zaspao prije nego sam dotakao posteljinu, ne mareći za boju na mom licu i znojem natopljenu majicu. Ne mareći ni na prazan želudac koji je tužno zavijao, podsjećajući me da bih ipak trebao jesti. Tu noć, san je bio preči.

Probudio sam se ničim izazvan. Jednostavno sam se trznuo iz sna. Usta suhih kao barut. Kiselkasti okus vina se još uvijek osjećao u dnu grla. Morao sam piti vode. Bauljajući po polumraku sobe odoh do kupatila i naslonih se na umivaonik puštajući vodu da oteče. Želudac se tužno oglasi.

Snene oči uhvatiše odraz u ogledalu. Bio sam to ja, ali nešto nije bilo u redu. Drugi ja, s druge strane ogledala, stajao je i gledao u mene zakrvavljenim očima, cereći mi se u lice širokim vučjim osmijehom.

Ne vjerujući svojim očima, približih se ogledalu zbunjeno posmatrajući ono što sam mislio da je moj odraz.

„Zdravo, Alisa“, zareža on i njegove ruke posegnuše iz ogledala i povukoše me unutra, a onda nasta mrak.

Pripisao bih tu epizodu umoru i manjku sna, nekom zalutalom košmaru koji me je odlučio posjetiti, ali napuklo ogledalo u kupatilo i moje bolno rasječeno čelo tog jutra su govorili suprotno. I dok sam pokušavao zakrpiti svoje rasječeno lice, gledajući se u napuklom ogledalu s masnim otiskom mog čela i nekoliko kapi krvi, pitao sam se šta se desilo.

Umor. Pripisao sam to umoru.

Sljedeću noć sam proveo u stanu. Ušunjao sam se na prstima, kao i obično, i uvukao u krevet, pazeći da je ne probudim. Poljubac iza uha za laku noć i okretanje na stranu.

Šuštanje posteljine, njeno okretanje u krevetu. Topao dah na vratu i tihi glas, koji se prelijevao poput meda u moje uho.

„Šta se dešava s tobom?“, upitala me je.

„Ne spavaš?“, odgovorio sam preko ramena.

„Ne spavam noćima. Samo se pretvaram da spavam dok se šunjaš po sobi i uvlačiš u krevet kao kakav lopov. Provodiš previše vremena u onom ateljeu. Meni više ne dopuštaš tamo da dolazim. Udaljen si. Tu si, ali nisi moj. Gdje si?“

Šutio sam.

„Jesi li opet prestao piti lijekove? Trebali bi na razgovor kod dr Hodžića.“

Okrenuo sam se prema njoj i pogledao je u krupne oči u kojima se ogledalo noćno nebo sa svim svjetlucavim zvijezdama i Mjesecom.

„Dobro sam. Obećavam.“

„Ne piješ lijekove? Obećao si da to više nećeš raditi. Obećao si.“ Noćno nebo u njenim očima se naoblači i napuni kišom, koja samo što ne pade. Brada joj je drhtala dok je grickala donju usnu. „Pričaj sa mnom. Zašto šutiš?“

„Dobro sam. Ozbiljno. Lijekovi me ubijaju, ljubavi. Znaš to i sama. Zbog njih nestajem. Nisam svoj. Nemoj mi to raditi. Nemoj me tjerati da se izgubim.“

Nježna ruka na mom obrazu, kišne kapi na njenom. Noćno nebo je ipak odlučilo pustiti kišu. „Ja sam te već gubila. I pronalazila. Dokle god sam ja tu, nećeš se izgubiti.“

„Dođi sutra u atelje, molim te. Vidjet ćeš šta sam radio ovih dana. Oduševit ćeš se. Vidjet ćeš da mi ne trebaju lijekovi.“

Klimnula je glavom. Primakoh joj glavu i poljubih je. Tu noć smo vodili ljubav nakon dugo vremena.

Nastavit će se…

Mirnes Alispahić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari