Carpe diem na najjače

Ovo će biti kolumna za sve one koji rade, voze djecu u škole ili vrtiće, na treninge, rođendane, pokušavaju se baviti hobijima, gajiti prijateljstva i biti dobri sinovi, braća i sestre, možda malo i vježbati jer u zdravom tijelu, zdrav duh, meditiraju ili idu u crkvu, idu po namirnice jer naravno i kuhaju, spremaju, peru robu, pregledavaju zadaće i idu na informacije, brinu o osobnoj higijeni i pokušavaju dobro izgledati, ali najvažnije od svega, pokušavaju se dobro i osjećati.

Ne znam zašto je većini od vas sada dok ovo čitate pala na um misao da je ovo kolumna za žene?? 😉 😉 Ja sam sigurna da će se i 80% muškaraca prepoznati, jer činjenica je da oni misle da rade bar 80% navedenih poslova. A ja to uvijek priznajem i potvrđujem i dozivam u svoje iskustvo. Naravno da je tako!

Kako je došlo do toga da žene koje prije 50 godina nisu imale pravo glasa, mnoge nisu radile niti se školovale, putovale same ili se zabavljale po kafićima, danas mogu sve to, a usput su si natovarile i hrpu drugih stvari koje možda i nisu željele? Kako se „mogu biti sve što hoću i raditi štogod želim“ pretvorilo u „sada radim sve i preteško mi je“. Upornošću, drage moje, upornošću.

Ja prva sam pionir u nizanju hrpe obaveza. Jeste čuli za „fear of missing out“? Ja ne, dok mi najdraža nije rekla da ja to možda imam. Ne znam ni sama kako sam se dovela u situaciju da frazu „Carpe diem“ zloupotrebljavam na najjače. Da ne bih slučajno štogod propustila. Nebitno što. Ja mogu sve.

Gdje je granica između svega što mi možemo i hoćemo i puštanja drugima da pomognu i sudjeluju? I jesmo li zaista manje ravnopravne ili „svoje“ ako dopustimo da nam se pomogne?  Da se razumijemo, pravo glasa i slobode koju danas uživamo nitko nam nije dao niti nam to dopustio. Za tu privilegiju najhrabrije od nas, kojima danas skidam kapu, izborile su se prkosom i protivljenjem kojim su se uspjele probiti kroz dotadašnje načine razmišljanja i napraviti mjesta nekom novom obrascu. S pravom rada, manjom satnicom, pravom majčinstva, većim plaćama… I sigurno je i u tom povijesnom trenutku kad je prva žena rekla da želi raditi bila podržana od supruga ili brata koji su znali da je to ispravno i pružili joj podršku. Ako nisu, napravila je to svejedno, vođena vlastitim srcem i onime što je znala da je za nju ispravno, ali činjenica je da je promjene žena u društvu podržao i dio muškaraca.

Jer nije se samo položaj žena promijenio. Mi sada radimo puno više nego prije, jer to možemo. Ali i naši muškarci. Zar su naši djedovi mijenjali djeci pelene? Ako je i bio poneki koji je kuhao ručak ili prao robu, to je bila prava rijetkost. Danas nije tako. Zamislite koja je to promjena cijelog načina funkcioniranja društva i kako se svi skupa još tražimo i uhodavamo? Ako sam u nešto sigurna, onda je to da kroz ovakve promjene treba ići radosno, s dobrom namjerom, jer kad je toga u kući, sve promjene biti će ugodne i prirodne. A promjena cijelog društva počinje od pojedinca ili obitelji u kojoj se ta promjena dogodi.

Mnoge od nas imaju takve, divne muškarce uz sebe. Ali jeste li se zapitale bi li nam oni bili i divniji da im damo malo više prostora da to budu? Jer ako vi uporno vičete: „Ja ću, ja ću“, oni će na kraju poslušati, sjesti i raditi nešto svoje. Dok vam to ne prijeđe u naviku. Ali nije li bolje stvarati neke druge navike, međusobnog pomaganja, empatije, nježnog zauzimanja za sebe?

Danas živimo u društvu gdje se stare uloge preispituju, gdje su sva prava deklarativno postojeća, ali realno postoje onoliko koliko ih mi živimo. I danas postoje žene čije je pravo glasa u kući prilično nevažno, one pristaju biti kućanice ili se ne pitati što uopće žele od života, zato jer su slušale muža koji im je rekao da je najbolje da ne rade. Suprotnost su žene koje su ambiciozne, uspješne, ali sve kućanske poslove i onaj brižni aspekt žene smatraju slabošću. Većina nas je negdje u sredini, a odgovor na pitanje što je ispravno svatko za sebe najbolje zna, a to je naravno ona sredina u kojoj se mi osjećamo ugodno i u kojoj smo svoji. Ali činjenica je da se društvo sve brže mijenja, uhodani obrasci sve češće preispituju, a promjene koje nastaju ostavljaju starije generacije zbunjenima. No, neovisno o zbunjenima, ritam je sve brži. Živimo u doma Youtube zvijezda i društva gdje se kvaliteta mjeri brojem lajkova ili sponzora. I to je tako, dok masa ne odredi drugačije i ne udari neki novi trend. Ali trendove, običaje a onda i generalne promjene stvaramo mi. Jedan pojedinac, jedan tata koji je prvi svom djetetu promijenio pelene. A kad su drugi tate vidjeli pozitivnu promjenu u obitelji tog prvog hrabrog tate, koliko je njegova žena zbog toga sretna i da je ustvari zbog toga i on sam zadovoljniji, počeli su to i sami raditi. I nastao je neki novi obrazac ponašanja.

Ne bojmo se promjene, pozdravimo je i pažljivo birajmo što ćemo sa svim pravima koja su nam dana. Da, mi možemo sve. Ali pitajmo sebe, nakon što obavimo ono što moramo (a i to si malo preširoko definiramo), što je to što stvarno želimo? One ambiciozne od nas ne moraju sve samo zato što mogu. One tihe i suspregnute mogu više ako žele. Ali svaka promjena se stvara našim zauzimanjem i stvaranjem vlastitog doma ili okruženja, a kroz to i društva. Danas sve više parova živi zajedno i ima djecu, a ne vjenča se, a taj isti, danas prihvaćen običaj, do prije samo dvadeset godina bio je skandalozan. Moćni smo mi, moćniji nego što mislimo… Velike promjene stvaramo i one se događaju sve brže, ali na nama je da pametnim djelovanjem kreiramo takve promjene od kojih će i čovječanstvo imati koristi, a onda da i mi u njima živimo što bolje.

Ljubi vas „FoMO“ Anita.

Anita Ratkić Šošić


Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv – Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

Comments

komentari

Protected by Copyscape