Kako sam pokopao dijete u sebi…

Sasvim obično maglovito jutro pokucalo je na vrata. Lažem. Htio bih tako započeti, ali zapravo je bila sasvim obična oblačna subota. Ni po čemu posebna. Dosadna, tmurna subota koja se protezala ne želeći otići. Tek su se najjače sunčeve zrake uspijevale probiti kroz debele naslage jesenjeg sivila. Dugo sam šetao pustim ulicama susrećući tek pokojeg prolaznika koji spuštene glave, pogleda uprtog u pod ubrzanim hodom prolazi ulicom i nestaje iza prvog ugla. Ja sam s druge strane, sasvim polagano hodao ne znajući zapravo kuda idem. Koračao sam, prebacivao nogu pred nogu, ruku prekriženih iza leđa dok su se u glavi rojile svakakve misli. Probudio sam se s košmarom u glavi koji se nikako nije smirivao pa sam odlučio prošetati kako bih malo razbistrio misli. Možda i nije bio najbolji dan za šetnju, ali teški su oblaci rezonirali s mojim mislima. Sivi tonovi neba ocrtavali su me.

Lutao sam tako bespućima praznoga grada puštajući svijet da prolazi pored mene. Nisam ja prolazio gradom – ja sam stajao na mjestu, zamišljen, zbunjen i otuđen. Svijet je bio taj koji je prolazio pored mene. Ne znam više jesam li potpuno izgubio pojam o zbivanjima u mojoj blizini ili je promjena nastupila gotovo trenutno. U jednom sam trenu zastao i shvatio da se nad grad spustila gusta magla. Odjednom je zrak postao hladan i vlažan a pogled mi je sezao jedva par metara u daljinu. Mliječno bijela difuzna svjetlost obasjavala je zidove kuća koje su se nazirale u daljini, a ja sam  nastavio hodati.

Tlo pod mojim nogama se promijenilo. Više nisam hodao po glatkom, potrošenom asfaltu. Ne, sada je tlo bilo puno mekše. Skliska, navlažena zemlja ljepila mi se za cipele. Nisam točno znao gdje sam, ali na ulici očito više nisam bio. Nije me to diralo. Skrenuo sam pogled u stranu ne bih li uhvatio nekakav orijentir, no sve što sam mogao vidjeti bili su razliveni obrisi kamenih ploča i poneko stablo u daljini. Usko, visoko stablo. Čempresi? Gdje u ovome gradu ima čempresa? Čekaj malo… Kamene ploče? Prišao sam jednoj. Bijeli mramor s dvije crno-bijele fotografije. Ime. Prezime. Godina rođenja. Godina smrti. Da… To objašnjava zemlju.

Položena ruka na moje desno rame trgnula me zbog čega sam skoro izgubio ravnotežu i pao na tlo. Uspravio sam se u zadnjem djeliću sekunde naglo se okrenuvši tek da bih se zagledao u bjelinu kondenziranih kapljica vode. Zapuhao je hladan vjetar podižući mi zlatno smeđe pramenove prema nebu. Igrao se mojom od vlage zakovrčanom kosom dok ja pred sobom i dalje nisam vidio nikoga. Spustivši pogled na niže uočio sam dva plava oka kako me smireno promatraju. Dijete, ne starije od 6-7 godina stajalo na niti metar od mene šuteći i uporno zureći u mene. Čučnuo sam pred njega. Upitao sam ga je li se možda izgubio, je li zalutao nekud i što uopće radi ovdje. Odgovora nije bilo. Samo tupo zurenje.

Magla je ako je to ikako moguće postala još malo gušća obavijajući nas bijelim ledeno hladnim velom vlage kada je dječak ispružio ruku i njome uhvatio moju. Snažan stisak za tako malo dijete koje je taj pokret učinilo odlučno, bez straha i dvojbi. Ustao sam a on je krenuo hodati držeći me za ruku. Polagano, korak po korak prolazili smo između nadgrobnih ploča koje jedva da su se nazirale u magli. Svjetlost lampi razlijevala se na kondenziranim kapljicama vode tvoreći gradijent od snježnobijele prema zlatnožutoj unoseći tek tračak topline u ovo sumorno i meni sasvim neshvatljivo poslijepodne.

Vjetar je utihnuo, a zrak oko nas kao da se zgusnuo u vlažnu, gotovo opipljivu masu kroz koju smo se probijali ni sam ne znam prema gdje. Dječak i dalje šutio, držeći me za ruku. Gotovo me vukao prema nekome samo njemu znanome cilju. Postalo mi je hladno. Ne. Nisam osjećao hladnoću na koži. Osjećao sam prazninu. Tugu. Čak i bol. Košmar u glavi nije se smirio. Zanimalo me tko je to dijete, kuda idemo i zašto ne progovara. Nisam znao kako bih se trebao ponašati ali nisam bio uplašen. Imao sam neki čudan dojam da je sve ovo normalno i da baš tako treba biti. Bilo je nešto poznato u tome dječaku…

Odjednom je stao, pogleda uprtog u nešto pred sobom. Nisam odmah primijetio što promatra. Pustio mi je ruku prislonivši svoju uz tijelo. Zakoračio sam pred njega i ugledao oronulu mramornu ploču koju je gotovo u potpunosti prekrila mahovina. Grob je djelovao užasno staro, zapušteno i vrlo vjerojatno – napušteno. Tanke vitice bršljana već su ga počele gutati kao da priroda dolazi uzeti natrag ono što je nekada dala svijetu. Priroda na kraju uvijek dođe po svoje. Svaki kamen koji je izašao iz zemlje jednoga će se dana u nju vratiti. Priroda se uvijek pobrine za to. Kleknuo sam na koljeno i pokušao razabrati slova na ploči. Bila su prekrivena lišajem i izblijedjela od minulih godina kiše i vjetra.

Nije bilo slike niti datuma. Tek nekoliko nerazumljivih slova. Ustao sam i okrenuo se prema dječaku. Pogledao me svojim dubokim plavim očima kao da me poznaje, kao da promatra prijatelja. Sasvim blago mi se osmjehnuo. Ponovno mi je dotakao ruku. Jedva primjetno, tek ju je taknuo vršcima prstiju. Čeznutljivo, s bolom u pogledu. Zatim se okrenuo, zakoračio prema toj prastaroj nadgrobnoj ploči i nestao u razloženim zlatnim tonovima obližnje lampe. Krenuo sam za njim tek da bih se pronašao kako stojim pred visokim kamenim zidom za koji bih se mogao zakleti da ga malo prije nije bilo. Zbunjeno sam stajao pred tim zidom ne shvaćajući što se upravo dogodilo.

Otvorio sam oči i pronašao se pred zgradom u kojoj stanujem već gotovo godinu dana. Napravio sam krug po kvartu ne znajući nisam kako. Zbunjeno sam promatrao ulazna vrata primijetivši da u ruci držim ključ. Mašta. Šetanje po magli. Tmurno subotnje popodne. Je li se zaista zbilo? Ne bih znao reći. Zato bih i volio reći da je počelo s maglom. Tada bi sve bilo puno jednostavnije. Tada bih sve mogao pripisati snu, maštanju i bijegu od stvarnosti. Ovako… Sada bar znam što se dogodilo djetetu u meni. Možda ga jednog dana vratim. Užasno mi nedostaje. Užasno je biti odrasla osoba bez tog malog bića u grudima. Užasno je znati da sam ga izdao, napustio i u konačnici pokopao. Molim se da mi oprosti. I da mi da još jednu šansu. Da ga izvučem iz onog zaboravljenog groba i smjestim natrag u svoje grudi. Tamo gdje mu je oduvijek i bilo mjesto.

A. B. Dax


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape