Nela Baričević: Napuštamo li prekasno roditeljsko gnijezdo?

Prvi plač. Prvo podizanje grudnoga koša. Prve suze. Prva sudaranja s vanjskim svijetom. Probijanje posljednje brane koja nas drži u komfornoj zoni mira. Pažljivo unošenje u dom i polaganje u kinderbet. Pokrivanje dekicom. Širom otvorene oči kojima se vid tek ima razbistriti i baby rozi bodi s nacrtanim suncima. Milovanje majke kao milovanje anđela. Zalijevanje pupoljka pažljivim djelima i ranije od stručnjaka usvojenim lekcijama. Trganje od sebe i guranje u kljun svoga ptića. Neupitan kontinuitet. Pravo prvenstva na osmijeh. Na zagrljaj. Na pusu u obraz. Koliko dugo? Do kada?

S dvadeset se sedam i hrpom prijatelja koji, kao i ja, još uvijek dijele životni prostor sa svojim roditeljima pitam – napuštamo li ih prekasno? Svoje mame i svoje tate? Ostajemo li predugo vezani lancima djetinjstva? Pitam se to vođena, kako čujem, poražavajućom statistikom i podacima koji zvone crveno. Prstom pikam u alarmantno područje koje boli i one koje boljeti ne bi trebalo.

Postajemo li prezaštićeni ujedno i prelijeni? Pakirajući svoje stvari, skrivajući suze, a u samoći cmoljeći nad minulim vremenima i Školicom ispred zgrade, ne mogu se oteti dojmu da je noseći visoke pete i brijući pravu bradu, a ne tek njenu prethodnu imitaciju, opasno lijegati pod roditeljskim krovom. Opasno, ali itekako opravdano često.

Jesmo li ogrnuti nesebičnom roditeljskom ljubavlju postali inertni spram života? Jesmo li postali svakodnevni mjesečari pruženih nam dana? Svodimo li se svi pod isti nazivnik? Je li, a kako se često da iščitati u vrištećim statistikama koje ukazuju na generalnu nesposobnost društva, zbilja problem u nama? U pojedincima koji ne jure bezglavo u svijet računajući da će se, eto tek tako, netko drugi pobrinuti za ono što, ili bolje reći za onoga tko i nakon što oni zalupe vratima ostaje u njihova četiri zida? A koliko ih samo onako sjedokosih ostaje zibajući se u naslonjaču nostalgije praćeni još samo tihom misom s našeg TV programa i ostacima sinoćnje večere…

Zaboravljamo li mi koji ostajemo letjeti? Ili letjeti nikada nismo ni naučili pa ne znajući što propuštamo još visimo nakačeni na majčine grudi iz kojih je već davno otekla ona prva, ona trajna, spona roditelja i djeteta?

Ništa od toga. Ništa od stereotipiziranja i gutanja tuđih istina nećete pročitati među ovim redovima. Nikakva prozivanja. Ocrnjivanja. Nikakva prerezerana krila. Nikakvu odsutnost snova.

Jer što znači predugo ostati u domu u kojemu živeći s majkom i dvoje malodobne braće jedino ti radiš otkako je otac pokošen u prometnoj nesreći? Jer što znači predugo ostati u roditeljskom domu koji od roditeljstva ima tek zakačen naziv, a u kojemu si, slijedom teških psihičkih oboljenja, roditelj ti? Ma što znači, recite mi, ostati predugo u domu u kojemu ako odlaziš odlazeći ostavljaš roditelje bez osnovnih sredstava za život? Recite mi, recite nama koji ostajemo, što znači?

Neću, kao vrli mainstream mediji, pokazivati na Zapad i ukazivati na tamošnje klince koji se sa svojih nepunih dvadeset upute u svijet, a ovdje znam za one koji i s preko 35 ostaju zakačeni za majčinu suknju. Neću. Njihove su priče drugačije no naše. Njihovi su grudni koševi prvi put udahnuli ipak ponešto drugačiji zrak. Zrak koji te u mirovini ipak ostavlja s dovoljno sredstava za kruh i mlijeko. Neću, oprostite mi, neću se smatrati manje vrijednom što s dvadesetsedam, zatvarajući vrata roditeljskog doma lijem suze. Ta zašto i bi?!

Nema ništa pogrešno u meni. Ništa pogrešno u onima koje zovem svojim prijateljima, a čije su stranice života ispisane sličnim pričama. Ništa pogrešno u onima koje i ne poznajem, ali za koje duboko vjerujem da ih život nije mazeći po glavici ostavio predugo u majčinu krilu. Onima koje ne smatram odraslima samo zbog godina, već i zbog onoga što nose u svojim glavama, a gle čuda, na pragu tridesetih još uvijek žive s mamom i tatom.

Niti smo prezaštićeni, niti smo prelijeni.
Odmaknut ću se korak od vas i pitati: što je pogrešno u djevojci koja ostaje živjeti sa svojom samohranom majkom, koja usput budi rečeno ima nekoliko dijagnoza i nema ono što bismo realno uopće mogli nazvati mirovinom? Gdje, do vraga, u njoj pronalazite grešku? U njenim koracima? U koracima one koja još od srednje škole paralelno radi? Koja je cijeli fakultet radila puno radno vrijeme i kombinirala posao s predavanjima? I hvala vam, no njoj je itekako dobro poznat svijet u koji ju vi, prosipajući pamet pokupljenu s kakvih televizijskih vijesti, savjetujete da krene. Evo krenut će, samo… tko će se od vas vrlih sudaca pobrinuti za njenu majku?

Vidite, ne poslažu nam se svima karte jednako. Odmičem se ponovno. Odmičem se da mi kažete kako se bez suza uopće odlazi od samohrane majke čiji je suprug pokopan niti dvije godine nakon uplovljavanja u bračnu luku? Kako se takva majka ostavlja sama? Kako ste vi neovisni svog roditeljskog doma odrasli u ljubav, ili ljubav niste nego tek papir savitljiv na vjetru? Jest… papiru je svakako lakše podnijeti teret promjene. To sam vam spremna priznati.

I, dakako, ima i one druge strane. One strane u čije ime ne pišem. One strane koja muze što se musti da pa do kad ide – ide. Ima i toga. Ima ljudi koji su letjeti odavna naučili pa lete od jedne do druge točke svijeta prazneći tatin novčanik, a vraćaju se mami na ručak i promijenjenu posteljinu. Ima ljudi koji otimaju od roditelja što se da, iskušavaju granice, ispituju ljubav poistovjećujući ju s debljinom papira u rukama koji im pruža mama. Ima ljudi, svakakvih ljudi… ali ne koristite isti nazivnik za različite duše. Ne razmećite se vlastitom pameću koja to, uzgred budi rečeno, i nije i ne ponavljajte umjetno konstruirane granice do kojih bi svakako, ali baš svakako, trebalo napustiti roditeljski dom.

Onima koji ostaju ne govorite da idu za svojim životom; ne govorite da slijede vlastite snove; ne govorite da se izbore za svoje sutra; ne govorite da je vrijeme novac i da će se danas/sutra kajati. Onima koji ostaju ne govorite da nisu učinili dovoljno; ne govorite da nije njihova krivica; ne govorite ni da odgovornost za sreću njihovih roditelja nije na njima. Nije, to znaju i sami. Znaju i da vrijeme ne trpi neprestane reprize crnih dana i odgađanja snova. Ali oni drugačije dane nemaju. Ne sada. Ne još.

I, dakako, ponavljam… ima i one druge strane. Strane koja je trenutno u grijehu. Strane koja zbilja jest prezaštićena i kao takva prelijena. Ima ih koji u tome aspektu griješe. Ima ih jednako unutar ovih granica, kao i van njih. No ne brinite. Vodite se svojim životima, a oni će jednom naučiti što trebaju. Ne onda kada ste vi odredili da bi trebali naučiti, već onda kada kucne njihov čas.

Koja se gorčina sakupila u vama ljudi? Koja pomrčina vaših intimnih sunca? Koliki je to oblak nanio nemir vašim životima pa rujete tuđim i brinete njihove brige? Što vas to žulja u vašim cipelama i koje to lekcije niste svladali pa kao nemarni đaci brinete o tuđim ocjenama radije nego da ispravljate vlastite? Ne dolazite mi takvi. Ne kucajte mi na vrata s tonama sasušena blata na vlastitim cipelama i s namjernom da radite reda u mome životu. Ne ulazite, ne zato što ne volim čistiti za drugima, nego zato što nije na meni.

Ne dolazite mi ako ste dušu pospremili u ladicu čekanja na kakav budući život. Ne dolazite mi ako živite za te papire što vire iz vaših džepova jer pretince svojih novčanika više ne možete zatvoriti. Ne dolazite bez srca i bez milosti. Pod ovim me nebom još samo to zanima. Pod ovo bi svoje nebo radije primila one koji lete od jedne do druge strane svijeta prazneći tatin novčanik, ali koji ostavljaju prostora za intiman rast, za naknadno ispravljanje grešaka. Više je čovjek čovjek koji od neiskustva i neznanja živi u grijehu, no onaj koji svjesno ignorirajući svoja vrata, grabi u ruke najveću metlu pa diže prašinu pred tuđim.

S dušom, sa srcem, s milošću kroz život. S pohvalom radije nego s kritikom. S primjećivanjem napretka i pruženom rukom. S grudnim košem punim mjesta za blagost i prijateljstvo. S takvim se namjerama hranite. S time mi, iz srca donesenim, a u um usađenim, dolazite. S tim ćete s radošću biti primljeni.

Vidite, ne poslažu nam se svima karte jednako. Odmičem se ponovno. Odmičem se da mi kažete kako se bez suza uopće odlazi kada vas život ne miluje nego vas sili da odrastete prerano i da zamijenite uloge? Kakvu zaštićenost i lijenost prepoznajete u skršenom domu koji bi konačnim odlaskom onih koji po vama predugo ostaju postao tek utočište za odbačene? Kako ste vi neovisni svog roditeljskog doma odrasli u ljubav, ili ljubav niste nego tek papir savitljiv na vjetru? Jest… papiru je svakako lakše podnijeti teret promjene. Ispeglaš ga glađenjem ruke pa spremiš duboko u džep. Ili pak pljuneš na njega i gužvajući ga baciš na pod kako bi svjedočio tvojoj neovisnosti. Na prvom papiru valuta. Na drugom kućni broj. Lakše je tako. To sam vam spremna priznati. No neki idu dušom. No neki idu sjećanjem na prvi plač i prethodnu branu koja nas je držala u komfornoj zoni mira.

Ne zamjerite. Mi glancamo ljubav u našim rukama pa ju unatoč zlokobnim osmjesima makar u vlastitim grudima odlažemo na sigurno. Trgaju nam ljubav, povlače ju i gužvaju pa ju sakrijemo dublje, pognemo glave i idemo dalje. Tako je to. Oni koji džepovima usuglas vlastitoj neovisnosti vrište nebu dozivaju oblake. Oni čije duše potiho pjevaju srcu milujuće melodije dozivaju sunce. Doći će sunce i odvest će ih. Sa strpljenjem su se ionako davno u obostranu odobravanju rukovali.

Do idućeg puta… ne sudite! Punite duše, ispravljajte te jedinice kraj svoga imena!

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape