Anatomija sreće…

Tvoje tuge mogu biti tvoje najveće radosti. Tvoji strahovi, te nepregledne krošnje oronulog stabla, mogu iznenada procvjetati i postati tvoji najodaniji suborci.

Tvoje oči, čiji su slani, uzburkani oceani dosad potopili i najveće lađe nade, mogu razmaknuti mutne zavjese kiše koje im stalno priječe pogled. Zaslužuju blistati. Zaslužuju jasno progledati i naučiti vrijednost svake kapljice koju će ispustiti. Zaslužuju usmjeriti se u drugom pravcu, za kojim su se netom prije s nostalgijom i sjetom po skrivećki okretale.

Tvoje usne. Koje su se oduvijek spoticale o isprazne riječi, koje su se grčevito prepletale dok su vodile bitku između onog što se u glavi servira, a u srcu vrije, zaslužuju savršeno harmoničnu bujicu riječi koja će poteći iz dubine tvoje duše. Bujicu koja neće ustuknuti ni pred kim, koja će po šljunčanoj obali uzdaha raznijeti vagu na kojoj se za gram prevlasti nadjačavaju vlastite želje i tuđa očekivanja. Vagu koja je stalno bila uposlena nastojeći precizno izračunati što one, te tvoje divne usne, smiju, a što nije podobno izreći. Zaslužuju postati neustrašivi glasnogovornici tvojih želja koje se ni pred kim ne trebaju posramiti.

Tvoje uši. Čija je vojska uvijek bježala u utočište umirujućih nota, zaslužuju izdržati i najveću, najstrašniju buku. One, koje su oduvijek bezrezervno apsorbirale svakojake zvučne valove, zaslužuju na svoja vrata postaviti stražu koja će propustiti lijepo, a pročistiti ili ukoliko je potrebno, odbaciti ružno. One, koje će te natjerati da s vremenom počneš pažljivo birati sugovornike. Zaslužuju da im priuštiš najljepšu melodiju koju ljudske riječi mogu proizvesti.

Tvoje ruke. Koje su se otvarale poput vrata najmiroljubivije utvrde i u svoj zagrljaj propuštale i one koji su se bez valjane ulaznice brzim koracima nesmetano uputili u odaje tvog srca, zaslužuju da barem na njihove kule postaviš čuvare sreće koji će te moći na vrijeme upozoriti kada na pristojnoj udaljenosti uoče pridošlice. Zaslužuju se zatvoriti i propustiti samo one koji to uistinu i zasluže. Dopusti im pritom da se otvaraju polagano i s oprezom, daj im vremena koliko im je potrebno i ne požuruj ih, ali ih više nikada ne drži širom otvorene. Znat će one dobro pred kim će se prekrižiti. Toliko su se izbrazdale od prekomjernog davanja. Da bi zauzvrat primile gotovo ništa.

Tvoje noge, koje su vrludale bez jasnog cilja zaslužuju da se odmore. Zaustavi ih na tren i osvrni se oko sebe. Kamo želiš poći? Spusti pogled i nasmij im se. Tvoje cipelice lutalice odavno su se izlizale, ali tome nikada nisi pridavao veliku pažnju. Bezglavo si gazio, a one su te poslušno nosile i nikada se nisu opirale. Sve dosad. Zaslužuju te nositi onamo kamo im srce naloži…tada se, vjeruj mi, neće previše umoriti. A ti se samo opusti i dozvoli im da grabe velikim koracima prema cilju kojeg si dotad očajnički tražio. Jednom kad krenu, pravi put će se svakim korakom sve više početi nazirati. Što manje budeš obraćao pozornost, one će uspješnije napredovati.

Iz pretinca snova ispisuju se najljepše stranice života. Zaslužuješ mu pristupiti, jasno ga pregledati, pozorno osluškujući prihvatiti u toplo naručje svojim nježnim rukama sve stranice koje su se do tada ispisale… i koje još prazne čekaju da budu ispisane. Naručje koje će ih brižno prigrliti i zaštiti od svih vanjskih podražaja i opasnosti. Jer tvoje dubine izvor su tvoje autentičnosti. Samo im trebaš znati pristupiti.

Ana Skelin


Ana Skelin

Pozdrav dragim čitateljima! Moje ime je Ana, imam 24 godine i dolazim iz Šibenika. Studiram francuski i talijanski jezik i književnost i već nekoliko godina živim na zagrebačkoj adresi. Volim knjige, hranu, sve talijansko, djecu, putovanja, šetnje uz more, jednostavne i nasmijane ljude. Male stvari i trenutke koji me inspiriraju i potiču da kroz pisanje izrazim i upoznam samu sebe. 

Comments

komentari

Protected by Copyscape