Frankensteinova majka…

Gotovo svi pisci strašnih priča, poezije koja nam steže srce ili romana koji uvlače stravu pod kosti imaju nešto zajedničko. Takva bol nikada nije izmišljena, njihova tuga nesreća i strahovi utkani su u njihova djela. Zato su, valjda, i uspješni. Ne možeš u čovjeku pobuditi nešto što u njemu već ne postoji. A kod velikana ovakvog žanra, ima se za pronaći toliko toga! Čak i samo kratki uvod u biografiju na Wikipediji najčešće će vam dignuti pokoju obrvu u zrak.

Mary Shelley nije iznimka od pravila.

Najpoznatija kao majka, stvoriteljica ili autorica Frankensteina (ili Modernog Prometeja), proživjela je buran život u svojih pedeset godina, a čak i sama priča o nastanku ideje za roman ima u sebi sablastan predznak.

Mary Shelley rođena je kao Mary Wollstonecraft Godwin 1797. u Londonu, kao drugo i posljednje dijete feministice i autorice Mary Wollstonecraft. Naime, samo 11 dana od njenog rođenja, majka je preminula, a otac William, politički filozof, nastavio se brinuti o dvjema djevojčicama. Odrastale su u netipičnoj okolini za to doba – i otac i pomajka bili su dobro obrazovani i bavili se pisanjem, te su inzistirali na tome da im i sva djeca budu nekonvencionalno obrazovana, načitana i informirana.

Iako u konstantnim dugovima (pa tako i bijegu pred kreditorima), Mary je ipak odrasla u sretnom okruženju i koristila sve beneficije koje je takav život mogao ponuditi.

No skandal je ipak izbio kada je sa samo sedamnaest godina započela aferu sa, tada oženjenim, očevim sljedbenikom i poznatim romantičarskim piscem, Perciyjem Shelleyjem. Ne samo što su se nalazili iza leđa Sheleyjeve trudne žene, već su se susreti odvijali na groblju gdje je pokopana njena majka. Neki biografi idu toliko daleko da tvrde da je Mary Shelley čak izgubila i nevinost na tom istom groblju.

Turbulentan period tek je započinjao te su mladi ljubavnici, na zgražanje njenog inače liberalnog oca, žurno napustili Englesku i lutali Europom idućih nekoliko godina. Sa sobom su poveli i Marynu vršnjakinju, polusestru Claire Clairmont za koju se kasnije ispostavilo da je u periodima Maryne depresije bila Shelleyeva ljubavnica. To ju nije spriječilo da u isto to vrijeme bude i ljubavnica još slavnijeg lorda Byrona kojemu je rodila i kći.

Baš to ljeto koje su Shelleyjevi proveli s Byronom na Švicarskom jezeru, ušlo je u anale svjetske književnosti. Kako su sudionici opisali, to je bilo grozno, kišno ljeto koje nije nalikovalo ljetu te su svaki dan bili prisiljeni sjediti u kući i družiti se oko vatre. Kako bi prikratili vrijeme, proučavali su njemački strašne priče te si postavili izazov – da će svatko od njih izmisliti jednu kratku horor priču. Mary je danima bila pod pritiskom jer se ničega nije mogla sjetiti, dok joj u san nije došla slika izmorenog blijedog studenta na koljenima, nemoćnim pred strašnom čudovišnom zvijeri, zvijeri nastalom od komada raznih ljudskih ostataka. Priča ju je progonila od tada te je na poticaj Shelleya i Byrona radila na njenom razvoju. Iako prvenstveno zamišljena kao kratka priča, pretvorila se u roman.

Ono što je diskutabilno je nemogućnost procjene koliko je djelo isključivo njeno, a koliko je svoje prste u tome imao Percy. U Marynim pismima vidljivo je da je prvo izdanje smatrala previše ‘Percyjevim’ jer ga ona ‘nikako tako ne bi izdala’, dok je treće izdanje u potpunosti njeno. Književni kritičari još uvijek se žestoko spore oko autorstva – neki smatraju da je Percy bio samo lektor i izdavač dok drugi smatraju da je bio ko-autor i da velik dio zasluga pripada njemu.

Par Shelley nikako nije pratila sreća – osim konstantnih dugovanja, lutanja po Europi i neprihvaćanja njihove veze kod kuće, dogodio im se i niz privatnih tragedija. Mary je tako već nepunu godinu od njihovog odlaska prerano rodila djevojčicu koja je par tjedana kasnije umrla u snu, a zatim su svjedočili samoubojstvu njene starije sestre, odmah zatim i Percyjeve žene. Zbog javnog zgražanja nad njihovim neprihvatljivim načinom života, Shelley nije dobio skrbništvo nad vlastitom djecom te je morao natrag u Europu. Iako su se vjenčali kako bi ublažili obiteljske nesuglasice, taj brak im nije donio nikakvo olakšanje. Mary je još rodila dvoje djece koji su umrli u istoj godini – jedno s tri, a drugo s dvije godine. Percy se nemilosrdno zabavljao s drugim ženama i pisao pjesme u kojima žali za svojom ‘starom’ ženom, jer je ova sada previše tužna za njega. Veliki osjećajni pjesnik očito nije imao pretjerano osjećaja kada su bila u pitanju njegova preminula djeca i depresivna žena.

1819. Mary je prošla i kroz četvrti porod te rodila jedinog sina koji će doživjeti starost – njegovo rođenje uvelo je ipak malo svjetlosti u njihove živote. Ali ni to nije predugo trajalo. Već 1822. godine Mary jedva preživljava teški spontani pobačaj, a samo mjesec dana kasnije Percy oduševljeno odlazi na putovanje novim brodom – s kojeg se nije nikada vratio. Njegovo tijelo, more je izbacilo na plaže Vioreggia.

Za Mary Shelley nastupa tada najproduktivnije i najmirnije razdoblje u životu. Nikada se više nije udavala te je u svojim pismima spominjala da je ‘bila udana za genija i zato je nemoguće da se uda ponovno za nekoga – tko to nije.’ Život je posvetila pišući i uređujući ostavštinu svog oca, ali i muža. Jedini preživjeli sin, Percy Florence Shelley, odrastao je privržen majci i živeći miran život. Živjela je s njim i njegovom ženom do svoje prerane smrti u 53. godini života. Pretpostavlja se da je umrla od tumora na mozgu, a po vlastitoj želji, pokopana je s vlastitim roditeljima. Iako je ona na umu imala groblje gdje se i sastajala s Percyjem, sin je procijenio da je takvo rješenje nepraktično te je ekshumirao njene roditelje i sve ih zajedno sahranio na lokalnom groblju, najbližem njegovoj kući.

Mary Shelley imala je nevjerojatnu sreću da je bila itekako priznata kao autor za vrijeme vlastitog života. Njena djela su bila ono po čemu je bila poznata, a među njima, osim Frankensteina, tako pronalazimo i Valpurga, kao i Posljednjeg čovjeka te Matildu. Ono što je zanimljivo je da se stav prema Mary promijenio nakon njene smrti kada je odjednom doživljavana samo isključivo kao Shelleyjeva žena i, rijetko spominjana, autorica Frankensteina. U zatiranju slike velike feministice i žene koja prkosi pravilima nije pomogao ni kasniji napon njenog sina da ju učini što je konvencionalnijom moguće. Tako su zataškavani dijelovi njene biografije i prešućivani ‘najškakljiviji’ detalji ovog jednog apsolutno netipičnog i tragičnog života.

Na prvu godišnjicu smrti Mary Shelley, po nalogu je otvorena ladica u njenom radnom stolu gdje su pronađeni pramenovi kose sve njene preminule djece, jedna kopija pjesme Adonais, bilježnica koju su ona i Percy dijelili te maleni komadić Percyjevog srca i pepela. To je ono što je, osim knjiga, ostavila iza sebe.

Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama - krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil - pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali... pa - neka jedu kolače!

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete