Maja Marić: Kad narastem bit ću – vještica!

Jedna od prvih tetovaža koje sam napravila bio je natpis ‘Sigillum Diaboli‘ na vratu. Za sve one kojima nisam dugovala objašnjenja, lako je bilo za reći da se radi o posveti pjesmi jednog od bendova koje sam slušala tada, a slušam i danas. Ali zapravo se radilo o svjesnoj odluci da na sebe stavim pečat, baš poput onih koje su stavljali i pronalazili u svojim presudama svi ti naši silni oci Inkvzitori; poput onih pečata koji u Malleusu Maleficarumu (Malj koji ubija vještice; teološko djelo koje je postavilo temelje za progon vještica u Europi) presuđuju nad ženskim životima. Uvijek sam imala osjećaj kako u ‘to doba’ nikako ne bih preživjela netaknuta, i što sam više istraživala, više potvrda vlastite teorije sam imala. Jedna od sličnih sitnica bilo je pronalaženje madeža kao znaka Nečastivog na tijelu žene. Ja sam ih imala preko 150 u pubertetu i onda sam prestala brojati.

Ne mogu se sjetiti točnog trenutka kada je započela moja fascinacija vješticama. Je li se radilo o Zekoslavu Mrkvi koji nasamari čupavu vješticu ili Angelici Huston kao strašnoj nadstojnici, a onda i Morticiji Addams, o dječjem filmu Najgora vještica ili svim tim prekrasnim, ali zlim ženama u Disneyjevim crtićima, nemoguće je prisjetiti se. Ali ono čega se sjećam je da nikada strah nije nedvladao osjećaj leptirića u stomaku.

Kako sam zaljubljenik u povijest od malih nogu, ono što je zacementiralo moju fascinaciju, bilo je cjelonoćno čitanje Gričke Vještice u osnovnoj školi. Svakako, voljela sam ja Neru i Sinišu i zgražala se nad tajnama Griča i Kaptola, pratila sve te sudbine i vukla povijesne paralele. Ali ono što me držalo budnom noćima bili su prikazi progona zagrebačkih žena, neosnovane optužbe i detaljni prikazi mučenja. U mojoj mladoj glavici tada su se rojila bezbrojna pitanja koja je nadglasavalo samo jedno – zar je moguće da je bilo TAKO lako uništiti nečiji život?! Nakon Gričke Vještice, uslijedile su druge knjige, članci, dokumentarci i filmovi. Gutala sam sve čega sam se mogla dokopati i nisam prestala do danas. 

Pronalazila sam u toj ženskoj povijesti nešto tako tragično, a tako čarobno. Svaka knjiga o Inkviziciji, svaki pravilnik o prepoznavanju ‘otrovane’ žene rastuživao me i istovremeno hranio moj ponos. Što smo sve preživjele! Kako smo se sve borile! Jer odavno je poznato da nema opasnije stvari od pametne žene, zar ne? Ako je k tome još i lijepa, muškom rodu propast je zagarantirana! Nije ni čudo što nas/ih je trebalo istrijebiti!

Jer tko je zapravo vještica? Svaka žena koje je imala moć u bilo kojem pogledu. Žena koje je imala sposobnost liječiti druge, porađati djecu. Žena koje je bila sposobna biti sama i svojom samostalnošću mrsila planove silnoj gospodi koji su je htjeli držati pod kontrolom; nije bitno radi li se o mužu, svećeniku ili lokalnom plemiću. Vještica u sebe ima utkanu vezu s prirodom, onako kako muškarci ne mogu razumjeti – i toga se boje. Jer žena, ona koja donosi život na svijet, oduvijek je imala tu posebnu sponu koju su oni davno izgubili. Nešto je razvila instiktivno dok je bila čuvarica doma i odgajateljica novih naraštaja, a neki instikti su u njoj oduvijek jer nije bilo drugog načina da prati svoja mjesečna stanja, druga stanja, ‘ženske bolesti’ i prekide trudnoće. Muškarac to nikada nije mogao razumjeti, a dobro znamo da sve što ne razumješ, ne odobravaš. Sve čega se bojiš – treba uništiti.

I tako je raslo moje samopouzdanje, moja povezanost s unutarnjim feminističkim i feminiziranim ja, moje znanje o ženama i ženskoj povijesti i moja potreba da se pronađem u svemu tome. Da znam odakle potječem, što sam sve sposobna učiniti i koliko daleko mogu doći. Pronalazila sam idole na najneočekivanijim mjestima – od Marije Antoanete do Veronike Desinićke, od Crne Kraljice do barunice Báthory. Nije odmoglo u mojoj maloj mračnoj glavi ni zlatno doba vještičje kinematografije kada sam na repeatu gutala Opasne misli ili jedan tjedan htjela biti vatrena Nicole Kidman, a drugi pitoma Sandra Bullock u Magiji (doduše, još uvijek potajno računam na to da ću ostariti kao jedna od tetki #goals). Bile su sve tako snažne, tako vraški samostalne, ali tako romantične i tako stilski prekrasne. Nema sretnije boje od crne, davno je konstatirala Morticia Addams!

I tako nekako kroz šumu romantiziranih povijesnih romana, brdo publicistike i povijesnih knjiga, cijelu četu divnih filmova i suvremenih heroina, došla sam do toga da sam si priznala da su vještice nešto što trebamo njegovati u sebi. Pečat koji trebamo ponosno nositi na sebi. Jer što su drugo one doli preteča kasnijih sufražetkinja i feminističkog pokreta? Ima li većeg straha za zdravo patrijarhalno muško od žene koja zna da može – sama? Ima li veće moći od one koju žena drži u sebi, dok se i dalje oslanja na vlastitu intuiciju i osluškuje prvo sebe, a zatim i sve oko sebe? I naposlijetku, jeste li ikada čuli muškarca da je rekao: ‘…i nije mi vrag dao mira, iz neobjašnjivog razloga sam krenuo ovim putem/učinio ovo/otvorio ono – i saznao istinu!’? Nikada. NIKADA! 

Tako da bih se usudila reći da nije loš plan željeti biti vještica kada odrasteš. Perspektiva je nepregledna, mogućnosti su nebrojene, a snaga je ionako već u nama. Samo je trebamo postati svjesni. Nemamo se ni koga bojati više – Inkvizicija je svoje knjige vratila na police, sprave za mučenje su pospremljene u muzeje, a čini mi se da se ni Nečastivi više ne usudi petljati sa ženama. Jer za njega ne može završiti dobro, to je naučio odavno! U tu čast, imam plan sa svojom malom vještičicom danas izdubiti koju bundevu i zapaliti koju svijeću. Naši preci to rade od pamtivjeka, a mi ionako poštujemo tradiciju. Pogotovo kada časti sve te silne žene – pa zapalimo koju svijeću u spomen nepoznatim junakinjama, žrtvama mizoginije, praznovjerja i patrijarhata!

Jasno vam je da vještice ne postoje, je l’? 


Maja Marić


Maja Marić

Kraljevna na zrnu graška dugo je bila moja najdraža bajka iako nisam znala točno reći zašto. Uz Snježnu kraljicu i Sretnog princa nekako je uvijek dirala tu neku žicu duboko u meni. Divna krasna mila pametna kraljevna kojoj jednostavno UVIJEK nešto smeta! Nešto poput graška. Maleno i nebitno, reći će neki. Ali ne i kraljevna! A takva sam i sama – krunu sam zagubila negdje putem, ali ostao je taj vječni osjećaj iritacije. Iz tuđe perspektive tako sam vječno bila razmažena, čudna, ufurana cura koja pati od sindroma Marije Antoanete! Ja se jednostavno nisam obazirala i pronašla sam ispušni ventil – pisanje. O svemu i svačemu, o radostima i tugama, o bjesovima i čarolijama, o najmračnijim sferama. O majčinstvu i tetovažama, o glazbi i gastarbajterima. O smislu postojanja i ljubavi prema kavi. Osim ovog divnog portala, pronaći ćete me i na #misusovo blogu. A ja ću i dalje pisati uvijek i svugdje, baš u inat grašku! A ostali… pa – neka jedu kolače!

Comments

komentari

Protected by Copyscape