Nagodba V. : Kraj

Penjali su se kat po kat, ostavljajući za sobom trag borbe. Krv, leševi i razmrcvareni udovi ležali su po svuda. Trag smrti ostajao je iza njihovih leđa, dok se hodnicima širio opojni miris straha. Bojali su se onoga što ih čeka. Bojali su se svih zamki koje su im oduzimale dragocjeno vrijeme, kojeg i tako nisu imali. Bojali su se da su zakasnili po njih.

Na devetom katu, u potkrovlju zgrade, nalazila se ogromna dvorana. Užurbani paćenici, sluge i služavke odrađivali su zadnje pripreme za bal i buđenje Nemrtvih. Buđenje svih onih koji su kroz stoljeća i vrijeme pali od ruke dobra. Klizila je dvoranom, u smaragdno zelenoj haljini, čiji se šlep vukao po podu za njom. Bila je u ekstazi „Još malo…još samo malo i platiti će mi za sve!“ – pjevušila je sebi u bradu. U tom samozadovoljnom transu nije ni primijetila Bellu i Zebuba koji trče kroz prostoriju tražeći Lucijana, skrivenog od zelenila koje je krasilo terasu, Lucijan nije primijetio metež u dvorani, gledao je zamišljeno u noć. U crnom odijelu, krojenom po mjeri, izgledao je graciozno. Duga crna kosa padala mu je preko ramena, skrivajući mu bijelo lice i crne oči pune zla.

Znao je što želi, ako ponekada i nije, imao je Majku da ga podsjeti koliko mrzi Starog i sve ono što Stari jest. „Još malo…još samo malo i naplatiti ću im svima!“ – šapnuo je pobjedonosno. Uživao je u trenutku uz cigaru i konjak, zadovoljan postignutim. Još malo i cijeli univerzum biti će pod njime. Sve što treba je blagoslov El’Azazel-a. Jedine muške figure u njegovom životu. Njegovog ujaka i vrhovnog demona Pakla Davnih Dana.

Trčeći kroz trnje obraslo krvavo crnim kupinama, bršljan i bilje Bella i Zebub stigli su do Lucijana. „Lovci su tu i penju se do nas, Mab je mrtva, a i ostali ne uspijevaju održati obranu. Što nam je činiti?“ – upitaše blizanci mladog Vraga. „Ništa. Nećemo učiniti ništa. Ipak je zabava, a što je zabava bez uleta nepozvanih gostiju?“ – kroz smješak im odgovori Lucijan i vrati se svojim mislima i cigari. Blizanci su ostali zatečeni. Kako nema obrane? Kako će dozvoliti Lovcima prodor do dvorane i bala na kojemu će biti sva svita Pakla? Iz tih misli prekinuo ih je Lucijan „I da, da ne zaboravim…o ovome ne pričajte nikome, pogotovo ne mojoj Majci. Ne želim joj pokvariti iznenađenje“ – smireno reče i rukom im odmahne da ga ostave samog. Pogledavajući jedno u drugo blizanci su znali što im je učiniti, bilo je vrijeme za pripremu. Znali su da zabava bez krvi neće proći.

      ***

Sjedila je pred velikim ogledalom okružena služavkama cijeli dan. I nije se bunila. „Ovo je ono što jedna Kraljica zaslužuje. Ovo je ono što je moje rođenjem mi dano. Ovo je moj život“ – misli su kojima je hranila svoju taštinu. Kupke u mlijeku, latice cvijeća, med i usluga bili su jutarnji rituali koje je obožavala. Kroz ogledalo je pomno pratila svaki pokret Binuba (najniži red služavki u Paklu, koji su činile tašte i površne žene) i ukoliko bi je jedna samo malo počupala ili slučajno okrznula ostala bi bez glave na licu mjesta. S Binube joj pogled skrene u kut sobe, gdje se tama stvori sama od sebe i zacrni sve pred sobom. Binube su skrušeno i pokorno hodajući unatrag glavama pognutim i pogledima uprtim u pod napustile odaju. Gledala je u tamu s ogromnom čežnjom i velikom požudom. „Ljubavi, napokon si stigao“ – rekla je odmjereno i odvažno, uživjevši se u ulogu vladarice svega živog i neživog. Dva crvena oka zabljesnuše i u tren stvoriše prikazu njoj iza leđa. Pogledi su im se sreli u ogledalu. Mogla je osjetiti njegove misli u svojoj glavi. Mogla je čuti njegov duboki glas. Vrhunac požude je osjetila hladnim usnama na vratu. Velikim muškim rukama ju je uhvatio za ramena i nježno skinuo naramenicu haljine. Ljubio ju je sve snažnije i snažnije, sve grublje i grublje. Jednim potezom joj je raspustio slapove plave kovrčave kose i skinuo haljinu.

Oduvijek je volio obrise njezinog bijelog tijela. Bila je savršena. Bili su savršeni. Prvi par koji je učinio svetogrđe, dok ga tako nisu ni zvali. Prvi par koji je kroz vjekove skrivao svoju ljubav, jer se ne smije. Jer nije po Knjizi. El’Azaz bio je prvi Vrag koji je pao na koljena pred rukom dobra, ali ne kako bi molio za milost, već kako bi molio za vječnost,a Gabi mu ju je dala samo tako. Obožavala je svog demona, ljubila mu rane koje bi mu Mikha zadala i kovala s njime plan. Plan koji će napokon postati stvarnost. On i ona, kao vladari živih i mrtvih spojenih u jedno osvećujući se onima koji su im ubili jedinog prvorođenca. Osvećujući se najviše njoj. Nagodbom kojom su se obvezali jedno drugom.

      ***

Vidjela ga je kako stoji na terasi i odlučila mu se pridružiti. Uza sve haljine koje su joj Binube donjele, uza sav glamur koji joj je bio ponuđen, ona je izabrala jednostavnu crnu haljinu otvorenih leđa. Odbila je pomoć služavki, nije željela da se itko mota oko nje, a med i mlijeko je izostavila drage volje, jer nije imala namjeru namakati svoje tijelo u hrani za bebe. Bila je predivna i po prvi puta u životu se tako i osjećala. Barem onoliko koliko se nakon nesreće sjeća. „Lucijane, dobra večer“ – pokorno pozdravi mladog Vraga i nastavi „Smijem li Vam se pridružiti?“. Ugledavši svu ljepotu kojom je zračila, Lucijan ostane zatečen. Znao je da je posebna, ali nije znao da je toliko lijepa bez uniforme. Bez oružja. Kao žena.

„Lorna, draga moja, naravno da ne smetaš“ – pružio joj je ruku očekujući njezin poljubac na prsten. No, ona ga je uhvatila za ruku i približila mu se bliže. „Lucijane, Oprostite na prisnosti, ali ja mislim da jedino Vas od nesreće poznajem. Ni sestre se ne sjećam koliko Vas. Zato oprostite na ovome što ću učiniti.“ – i u tren oka, brzinom svjetla pritisne mu usnama lice. Svjestan njezinog stanja i trovanja njezinog uma, duha i tijela, Lucijan je nastavio igru vrativši joj pravi poljubac.

Sve je išlo po planu. Uskoro će njegovo ime uči u vjekove i priuštiti sve paklene čari onima koji mu zasmetaju. Odkucala je ponoć, 31.10.-i je.

           ***

Ulaz od dvorane bijaše zatvoren, ali ispred vrata iste nitko nije stajao. Niti demoni, niti njihove ljudske sluge, niti itko. Rodharg je znao da nešto nije kako treba. Znao je da se Pakao nikada ne ostavlja nezaštićenim, čak i kada je smješten negdje drugdje, kao sada u ovoj zgradi. Pogledao je Sorow i Wilow, te sve svoje suborce. Bili su premoreni, krvavi, ali spremni na sve. „Ulazimo kroz vrata kroz koja možda nikada nećemo izaći. Ovo nam je možda zadnja borba koju ćemo imati, ali zbog naših imena i našeg ponosa nećemo odustati. Zla se ne bojte, jer zlo će noćas umrijeti“ – poviče vođa Lovaca, podižući i onako već podignuti moral među svoje suborce. Ni sam ne vjerujući u ono što je izrekao.

Borba sa smrti kao ishodom bila je časna, a svaki koji bori se časno Lovac je za vjeke vjekova. Krenuše prema vratima uz grlene povike i s oružjem u zraku, željno iščekujući borbu. Ono što je bilo čudno je to što su se vrata otvorila sama, otvarajući put pomahnitalom čoporu Lovaca. Prizor koji ih je zatekao bio je zastrašujući. Mrtva tijela Belle i Zebuba bila su prikucana na zid dvorane, a kraj njih je ležala u krvi obezglavljena Tituba. Leševi su bili po svuda, ali nigdje nije bilo Mikhe. Ulazeći s oprezom u dvoranu Rodharg je osjetio neku davno zaboravljenu mučninu u želucu. Znao je da ovom prizoru smrti nije bilo kraja. Lovci učiniše krug svojim tijelima i načiniše obruč oko Rodharga i njegovih kćeri. Ulazili su sve dublje i dublje u dvoranu. Približivši se razapetom Lucijanu iz kojega je i dalje curila tamno crvena krv uočili su poruku zapiknutu na džepu od sakoa. „ZABAVA JE PRESELJENA NA TERASU!UPRAVA“-pisalo je na papiriću. Znali su da ulaze u zamku, ali su morali pronaći Mikhu. Morali su znati je li živa ili mrtva ili među neživima u Paklu.

Među svim Titubinim biljem, u trnju obasutom krvavo crnim kupinama, prekrivena bršljanom ležala je Mikha. Rodharg je potrčao prema njoj razbivši krug i štit svojim kćerima. Po prvi puta nije razmišljao kao vojnik i to ga je koštalo. Bilo je prekasno kada je shvatio što je učinio. El’Azaz je već poklao sve Lovce i uhvatio njegove kćeri. Glasan smijeh dolazio je iz dvorane i postajao sve glasniji, sve bliži terasi. Rodharg je prepoznao taj smijeh, bila je to Gabi. „Dobra ti kob u smrti stari Lovče“ – reče mu glasno. „Nadam se da te naš maleni domjenak nije zaprepastio, jer smo najbolje sačuvali za kraj.“

Rodharg je gledao u svoje kćeri kako se pokušavaju izmaknuti iz ralja Pakla koje im je priuštio on sam nepažnjom. Pipao je gdje je Mikha ne skidajući pogled s El’Azaza. Napipao je ruku i tražio puls, bio je slab, ali opet je bio tu. Polagano se ustao i krenuo dizati ruke u znak predaje. „Pustite njih dvije, a nama radite što želite“ – rekao je u očaju. El’Aziz ga je pogledao u oči i pružio Swolow i Wilow prema njemu „Pustiti ću ih ja, ne brini“ i jednim zamahom polomi vratove mladim ratnicama čija tijela mlohavo udare o pod. „Pustio sam ih kao što je tvoja Mikha pustila glavu našeg Rotha. Kao što je tvoja kurvetina ubila mojeg sina bacivši njegovu glavu pred Lucijanove noge i to pred njegovom rođenom majkom! Zmajo Krvnica, Ubojica! Obična kurvetina, a ne ratnica!

Pustiti ću ih Lovče, kao što ću pustiti i sve nežive međ žive da kolju i šire zlo. Pustiti ću ih Lovče tebi u sjećanje s kojime ćeš živjeti do kraja vječnosti, kao što ja živim sa boli. Kao što ona živi“ – urlajući monolog pokaže na Gabi koja je stajala s njihove lijeve strane.

Rodharg od boli koja mu je ošinula kroz vrat nije mogao udahnuti. Vruća masa slijevala mu se po trupu. Glava mu je pala i otkotrljala se ravno pred Gabine noge. Iza trupa koji je bio u padu stajala je Mikha s mačem u zraku.

 

„Tko je bio taj čovjek?“ – upitala je El’Aziza. „Neprijatelj Lorna, neprijatelj“

       ***

U to vrijeme u Velikoj Dvorani, na tronu svome sjedi Stari. Okružen Velikim Stigmenima kao i svakog puta kada oglase se trube rata. Svi su sjedili na svojim mjestima kao i inače. Bijele toge nježno su padale do poda, kao da ukazuju put. Put do glava koje je Stari skinuo mudracima. Nikakav savjet, nikakve Knjige, nikakve sile dobra ovog puta nisu mogle spasiti univerzum. Nitko osim Onoga koji ga je sam stvorio. Osim Njega, koji je dozvolio da mu hrpa budala zatruje um i protjera ženu koju je volio i otruju sina kojeg nikada nije upoznao. Vrijeme je da ponovno sam sazida ono što je vjekovima stvarao, a u trenu uništio. Vrijeme je da vrati dug Mikhi i krene u potragu za njom. Za spas dobra ili barem onoga što je ostalo od njega u tami Pakla koja od danas vlada univerzumom.

A, vi koji ovo čitate…noćas stavite svjetlo u prozor, da Starom osvijetlite put u mraku dok traži Mikhu, zarobljenu u vlastitom umu u najmračnijem dijelu Pakla i vrati svjetlo u ovaj već mračni svijet.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape