Simfonija lutanja…

Kroz moje me djetinjstvo, a kasnije i kroz odrastanje, pratila nemirna priroda. Dualnost, Temperament, krajnosti koje bi izluđivale sve koji bi mi prošarali kroz život.

Inspirirajuća jutra kojima bih kročila u dan i optimistične večeri, u kojima bih uživala sa šalicom čaja.

Dan kao stvoren za smijeh koji bi odzvanjao Provincijom i kojim bih okrznula svakog prolaznika. Često bi me tada nazivali djetetom koje, doista, Vedrina nikada neće napustiti. Mračna, mistična noć, koja je u meni oduvijek budila neki divlji pogled, neki izazovan osjećaj, onaj koji poziva na nevolju.

U jednom trenutku donosila sam ozbiljne odluke i gledala u ciljeve ucrtane u kalendar moje budućnosti, da bih u idućem preokrenula putanju svog života, želeći živjeti životom slobodnog umjetnika.

Bila sam hodajuća suprotnost. Čitavom Svemiru i samoj sebi. Ptičica spremna na let iznad prevrtljivih oblaka i brod usidren u mirnoj luci bile su okosnice mog postojanja. Najzanimljivije je što mislim da to još uvijek jesam. Ni Provincija ni dolazak u Grad Zvan Čežnja nisu promijenili onu slatku Prevrtljivost, onu bolnu Istinu koja me znala pljusnuti posred lica ni onaj gromoglasan Smijeh kojim ukrašavam lice. Nekako se prečesto uhvatim kako žongliram između krajnosti, kako želim sve i kako to želim odmah, a onda životom krenem korakom puža. Kako lutam hodnicima želja, a na svjetlo izlazim kao da nikada ništa nisam poželjela. Kako šarene loptice kojima se razbacujem ne ostanu uvijek između prstiju. Kako ponekad padnu i otkotrljaju se niz stepenice zaborava. A ponekad, ponekad ih uhvate prsti Lutalice Slične Meni. Pa mi se nasmije. Pa mi vrati nestašnu lopticu mog života. Pa zastanem od Nervoze, shvativši da nisam jedina ovakva ispod zvijezda! Pa želim sve i želim to odmah. Pa onda opet, želim hodati cestom poput puža i osjetiti svaki kamenčić pod nogama. Pa se ljutim na te glupe krpice, da bih zatim obožavala činjenicu što su dio mene. Jedina konstanta u mom životu, očito, bila je odbijanje konstante.

Ipak, ovo me čudo, ovaj me život, demantirao! Nešto se ovdje, izgleda, moralo linearno protezati kroz odskakanja s trampolina mojih dana.

Da, ja živim život! Plešem nasred ulice, bojim nokte u šarene boje, kradem cvijeće i voće, upoznajem nove ljude, vičem na loše vijesti u novinama, s guštom se svađam sa starijima i uporno pobijam njihove tvrdnje! Definitivno pijem previše Napitka Koji Rješava Sve! Svoje tijelo ponekad iscrpim do krajnjih granica izdržljivosti. Iskrena sam i direktna, udaram posred postojanja i ne žalim nikada. Nosim pidžame koje uopće nisu pidžame. Poludim bez razloga. Padam i na ravnim površinama. Razdirem se pa se ponovno sastavljam.

Pa ipak, bila sam sama sebi dovoljna, do trenutka koji me zbacio s čvrste stijene koju sam sebi sagradila. Do one šarene loptice koju mi je vratila ruka Lutalice Slične Meni. Više me ni moj žuti kišobran ne štiti od toplih kišnih kapi. Kao da bih to i željela, zar ne? Simfonija se mojeg lutanja susrela sa simfonijom sličnom sebi. U Honduras, zašto ove note nekako razumijem, a sve su mi ostale proparale uši?! Zašto se ova melodija čini toliko ugodnom?! Zašto ovu glazbu riječi ne mogu ugasiti lakoćom kojom sam gasila ostale?! Kako to da ova Lutalica Slična Meni podržava moje žongliranje s trenucima, s danima?! I kako to da je moguće žonglirati u društvu još jedne duše, koja se u ponekim trenucima čini poput krajnosti koja mi je baš sada trebala?! I zašto se, ponekad, na sve to pošteno naljutim?!

Pitanja bez odgovora nameću samo jedan odgovor, dok mi život, demantirajući me, šapuće: Prihvati spektar svojih osjećaja, ne ispričavaj se zbog svojih emocija, žongliraj, pleši, bacaj loptice da bi ti bile vraćene, crtaj nove slike i piši nove priče; gledaj u zalazak sunca i u toliko daleke zvijezde koje ti krase noći; popij previše Napitka Koji Rješava Sve i zaspi u trenutku; zajedno s Lutalicom Sličnom Tebi. Ima li ovo šarenilo, da je ikako drugačije,uopće smisla?

N.R.


Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita – šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

Comments

komentari

Protected by Copyscape