Žene…

Žene. Najčudnija stvorenja ovog svijeta bez kojih muškarac ne može, a opet egzistira u svojoj samoći. Ima ih svakakvih; nedodirljivih, razmaženih, slatkih, droljastih. Ima žena koje opravdavaju taj naziv svojim ponašanjem, izgledom i pristupom, a ima i onih koje se sastoje od plastike, nemaju osjećanja i misle da ne postoji nitko drugi osim njih. Netko voli plavuše. Zapravo, tko ih ne voli. Na glasu kao glupe, a u stvari osebujne i jako snalažljive. Često izbijaju pamet iz glave. Netko voli crnke. Fatalne, odlučne i nezgodne. Brinete su one koje nude sigurnost, neku dozu tradicionalnosti i zaigranosti u našim očima. A sad kako bi opisao riđe, nemam pojma. Ne srećem ih toliko, ali imam osjećaj da se za njih može izvući nešto između zabavne žene i odličnih provoda. No svi ovi opisi nisu konkretni, svaka je žena unikat za sebe i teško da će se po boji kose ili očiju pronaći ono što muškarac traži. Naravno, ovisi sve i o njemu, i ono što voli, i hoće li mu igra sudbine omogući da čak i ako nađe nešto, da taj ‘spoj’ ostane na mjestu.

Žene su neka vrsta primamljivosti koja je jača od poroka kojih poznajemo. Privlače nas i poput najgore vrste virusa, samo uđu u našu podsvijest s finim parfemima, s modnim kombinacijama u kojima ističu svoje ljepote, hodom koji izvrće oči ili pak pogledom od kojeg se razum muti poput vode na mulju; čim se malo dirne, zamagle se svi vidici.

Često ni ne znaju da ih gledamo, da pokušavamo doznati nešto o njima, da preko prijatelja pokušavamo ‘slučajno’ upasti na kavu kada su one tamo, da im gledamo slike preko društvenih mreža i da se pitamo kakvi moramo biti da bi nas doživjele, a kamoli tek postale nešto bliskije. Osvrnuo bi se na ovo zadnje, kakvi moramo biti. Muškarci se često mijenjaju kako bi osvojili ženska srca. To je veći pothvat od odlaska u rat, jer u toj igri ne igraju niti asevi ni kraljevi. U ovoj igri najjača je dama herc, a mi smo tek jedna sedmica koja mora potražiti svoje adute kako bi osvojila glavnu premiju.

One ne znaju da o njima pišemo pjesme, i često nam sude po našem primitivnom ponašanju koje poprimimo u čoporu znojnih i neozbiljnih majmuna koji se izruguju sa životom. Istina, one nas vole i takve, ali one uvijek sanjaju neke uglađene, fine i sređene alfa mužjake koji u košuljama i finim manirama osvajaju svaki dio njegovog bića. One vole kad ih se doveze i odveze kući u nekom ljepšem autu, i kad ih se odvede na neka moderna mjesta. Ali isto tako, ne cijene kad im čovjek nešto posveti iz duše, nešto što nije materijalno. Istina, ispočetka budu oduševljene i sretne, ali s vremenom očekuju nešto više. A puno njih počne gubiti nadu kad im se upucavaju ovi kojima nije problem za jedan set guma dati nekoliko tisuća kuna. Jer čovjek koji daje za gume toliko, sigurno ne vozi što je izašlo iz tvornice kada se rodio. A takvi su danas sve traženiji, za razliku od uličnih boraca, seljaka s ponašanjem gospodina i ljudi koji imaju nešto puno vrjednije od vreće pune para.

Da, da, one će vam razglasiti da to nije tako. Istina, ima žena koje cijene poštenje i iskrene muškarce koji osvajaju na ‘old school’. Ali kad nekome napišeš pjesmu, izradiš neki komad nakita, kupiš nešto od svojih teško stečenih para, pa ta ista to zaboravi čim naiđe neka baraba, neki klošar koji će je samo iskoristiti… Zapitaš se, pa što će ti žena uopće ? U krvi joj je da se posvađa s prijateljicama, često spletkari i vara, a dok se opameti, dok joj ne dođe u glavu, prolazi život.

Ne mrzim ja žene. Štoviše, ja ih duboko poštujem i volim. Obožavam ih zagrliti, poljubiti, izvesti na kavu, slušati priče. Stare prijateljice, bivše ljubavi, susjede, ma sve su one drage. Nijednoj mi nije problem posvetiti stih, niti joj reći kompliment. Doduše, malo teže prilazim, ali kad se popije, nekako je već lakše. Problem je u tome da kad ih zavoliš, one iz nekog nepoznatog razloga odu i polome vam sve što se izgradili s njima.

Nije ni do žena koliko je zapravo do postavki u glavi. Ali one često traže razumijevanje, pažnju, neku dozu sebičnosti koju možemo i moramo imati prema njima. No, kad bi shvatile da u priči postoji i druga strana koja iako visoka, bradata, teška i često primitivna ima nešto ispod svoje kože, možda bi cijeli ovaj tekst bio drugačiji. A tko zna, možda ni ja ne bih bio nekakvi poeta čiji stihovi se ispisuju kroz oklop viteza kako se ne bi vidjeli ožiljci iz njegovih izgubljenih bitki za najnepoznatije mjesto u svemiru. Žensko srce.

Nikola Vranjković


Nikola Vranjković

Zovem se Nikola Vranjković. Najčešće se odazivam na Nidžo. Hercegovac sa zagrebačkom adresom. Nepopravljivi Balkanac. Više pjesnik nego književnik, ali oboje kombiniram jedno kroz drugo. Više volim trenirku nego odijelo, zadimljenu krčmu od modernog kafića. Student, radnik, sportaš i posve (ne)normalan čovjek.

Ovdje me čitate u rubrici Iz Njegovog Kuta. Kako je u mom kutu? Saznajte…

Comments

komentari

Protected by Copyscape