Marija Klasiček: Kako to izgleda kad si poduzetnica i radiš od kuće?

Dok pišem ovo oči mi se sklapaju same od sebe. Nabrojala bih što sam sve danas radila i kad sam ustala ali moji osobni hejteri bi i dalje odmahivali rukom, tako da ću taj dio preskočiti i reći samo kako sanjam krevet. Iako je rad od kuće stvarno i blagoslov i privilegija, zna biti izrazito teško uklopiti sve i sve pohvatati.

Najgore je što ljudi koji ti dolaze i koji te zovu ne razumiju da iako si ti sada kod kuće, radiš i nemaš vremena sjediti s njima i slušati ih. Možda to zvuči grubo ali je istina. Da sjedim negdje u uredu, ne bi im palo na pamet da me zovu i dolaze. Ovako svakoga dana trebam slušati glupe izjave poput: Kakav je to posao, pa ti samo tipkaš?

Moje “tipkanje” zahtjeva mnogo pripreme i mnogo istraživanja, osobito sada kad za potrebe portala pišem priču u nastavcima koja se odvija u jeku Drugog Svjetskog rata. Ne mogu samo sjesti i bubnuti što mi prvo padne na pamet, jer tada iako fiktivan, to ne bi bio povijesni roman. I ekšli, iskreno, i meni samoj bi bio smiješan.

Datumi, nazivi, vrste oružja, korištenje, način izražavanja, odijevanje, pa čak i vrste kozmetike, sve je prošlo google search nekoliko desetaka puta, a knjige o spomenutom ratu samo se jedna za drugom smjenjuju na mom radnom stolu. Trenutno je na repertoaru “Hrvatsko zagorje u revoluciji” na kojoj je radilo više autora i povjesničara, te je detaljno opisan Maršal Broz, potezi Partizana, razne male i velike bitke, ratna korespondencija itd. ali nije mi to teško, to je jedan mali dio mojeg posla ovdje i sretna sam što ga mogu raditi.

S druge strane tu su i drugi poslovi koje radim, jer nitko od nas ne živi od zraka a također zahtijevaju puno pripreme, učenja, istraživanja i hejterima omiljenog – tipkanja. Nakon što to sve odradim, a ponekad i između poslova, dogodi mi se kuhinja, pranje podova, spremanje kolača, a ponekad čak i život. Kad sve to zbrojim shvatim da sam zapravo na poslu 7 dana u tjednu i da sam konstantno nekome dostupna. Znam da mnogi ljudi koji rade za privatnike svoj posao nose sa sobom kući, ali ipak stresu nisu izloženi u tolikoj mjeri koliko smo mi koji smo non stop za kompom i na telefonu. Ponekad kad legnem kasno navečer, satima ne mogu zaspati jer stalno vrtim što sam sve trebala napraviti. Često i usred noći upalim laptop i radim.

Ponekad je u pitanju dizajn, ponekad tekst, ponekad istraživanje, ponekad osmišljavanje programa za portal, ponekad nagradne igre a ponekad promocija i prodaja. I nije ovo žaljenje, da me pogrešno ne shvatite. Ovo je moj odabir. Sama sam odlučila ići u tom smjeru, pokrenuti ovo i raditi na tome. Samo bih ponekad voljela da se ljudi prestanu izrugivati onima koji rade od kuće.

Glupi komentari poput: “Neću te žaliti jer radiš jer ni mene nitko ne žali.” Ili “A ti nešto i radiš?” i to onim posprdnim tonom, izazovu u meni osjećaj gađenja. Da, ja radim. Da li ti plaćaš moje račune? Kupuješ mi gače i čarape? Plaćaš moje odlaske frizeru ili na pizzu? Plaćaš telefon, net i struju za mene? Ili mi kupuješ drva na koja se grijem?

Ne!

Pa onda se sa svojim sranjima tornjaj u tri krasne i nestani iz mog vidokruga. – najradije bih rekla na glas, ali obično samo uljudno odgovorim na način da dotičnoj osobici koja je sama sebi svrha i okreće se sama oko sebe, postane vrlo neugodno.

Mnogo se ljudi srami reći da radi od kuće, jer se nekako osjećaju manje vrijedni. I to baš zbog ovih kojima posao predstavlja odlazak od kuće u 7 ujutro i povratak u 6 navečer. To što su mnogi od njih na državnim jaslama i u međuvremenu osim tračanja i prošetavanja iz kancelarije u kancelariju, kopiranja tri papira reda radi i kuhanja kave šefu, sebi i kolegicama, nisu radili ništa, to nema veze.

Ne, oprostite ali to vaše nije posao. To je življenje na teret nas koji radimo pošteno i financiramo državu plaćanjem poreza, doprinosa i ostalih dažbina i nameta. Vi se trebate sramiti, a ne oni koji rade vrijedno pa makar u pidžami iz svoje spavaće sobe.

To što radim sjedeći za kuhinjskim stolom dok čekam da mi zavrije voda za tjesteninu, ne znači da nemam rokove. Isto tako ne znači da nemam dosadne kolege, one koji imaju mnogo pitanja, kao i one kojima se nikada ništa ne da. Ne znači da sam izolirana od svijeta ako s ekipom imam video call na kojem sastančimo dva sata i prolazimo do u detalj svaki problem i zadatak koji je pred nama. I definitivno nisam manje vrijedna od onih koji su ustali, oprali zube, svezali rep, obukli se mrzovoljno i otišli na autobus. Možda se poput njih ne moram smrzavati na stanici, ali zbog toga oni kad su bolesni pogase sve i odmaraju u krevetu, a ja i tad radim. Radim na blagdane, vikende, pa čak i dok par centimetara od mene sjede gosti. Radim i dok me ti zivkaš i dosađuješ lokalnim tračevima. I dok mi baneš na vrata samo tako jer ti je eto dosadno i ne znaš se solo zabaviti.

I ne, ne tražim tvoje žaljenje, ali zahtijevam poštovanje, jer moj posao nije manje vrijedan od tvog! Ako to ne možeš shvatiti, mi nismo prijatelji i nemamo o čemu razgovarati!

Svijet se promijenio. I pravila u njemu mijenjaju se svaki dan. Zbog toga se nadam da ćemo mi koji radimo od kuće konačno naići na malo razumijevanja, a oni koji ne rade ništa, ali eto ustaju u cik zore, konačno biti skinuti sa sise s koje dudlaju naš novac.

Pozdravljam vas u totalnom antiblagdanskom raspoloženju, jer će ionako danas svi ostali pisati o tome.

Svijeću za one koji mi nedostaju sam zapalila. I još jednu za sve duše živih koje prožima ljubomora i pokvarenost. Njima ponekad pomislim, mnogo više treba Božje svjetlosti.

Do tipkanja,

Mary

Photo: Pinterest


Marija Klasiček

Autorica, kolumnistica i nagrađivana umjetnica, Marija je vlasnica portala Amazonke.com i glavna urednica. Svoju ljubav prema umjetnosti, spojila je kroz pisanu riječ i note. Uz to što potpisuje sva svoja glazbena djela, aktivno sklada i za mnogobrojne estradne umjetnike. Za sve što napiše kaže: “To je napisao život… nisam ja.” 

Comments

komentari

Protected by Copyscape