Nela Baričević: Ja te ne vidim ovdje, tata…

Jutros ovo mrzlo mjesto ne bi moglo ugrijati ni tisuću sunca. I da im jačinu odaslane svjetlosti pomnožimo zbrojem suza koje će danas padati po grobovima to ne bi bilo dosta da otopli ovo najljepše groblje. Što ljudi sve neće mjeriti. Što sve neće ocjenjivati, procjenjivati, gurati pod povećalo…

Promatram.
Upijam.

Tolike se svijeće pale, a ja te zarobljenog u ovu tugu ne vidim. Ne pomažu srcoliki lampaši. Ni križevi izrađeni na njima ne pomažu. Ni bijela im boja u znak mladosti, ni crvena kao ljubavi znak. Ne vidim te ispod ovog neprobojnog mramora. Pa da još tisuću knedli u grlu progutam – nisi mi to ti, tata.

Stojim i gledam ploču što mi osta. Ime tvoje i sliku uklesanu. Onako po propisima. Točno onako kako će nam svima biti upisano jednoga, ključnoga, jutra. Mrzloga jutra našeg nestajanja. Slika lagano bljedunjava.
Ni mramor nije otporan na vrijeme kao moja osjećanja tebe.

U tišini odlažem cvijeće. Lijepo je. Potrudila sam se pronaći za tebe najljepše. Ne lijepi mi se naivnosti toliko na prste dok prinosim taj aranžman tvome grobu pa da mislim da ćeš sad iz kakvog ugla iskočiti i pohvaliti izbor. Šteta jer nema na svijetu toga što bi mi više obradovalo dušu. Svejedno, za svakog dolaska, posebice za začetka studenog, pažljivo skeniram svaki vijenac pa pred onaj uži krug stanem i mozgam. Promišljam koji bi se najviše svidio tebi tata. Volio si cvijeće. Sav si život na Zemlji volio. Svako biće ljubio. I ne, to uistinu nije u službi one poznate „o pokojnima sve najljepše“. Ali ako ti zaista jesi ovdje ispod, pod težinom ovoga kamena, ti to nećeš vidjeti.

Unatoč tome što ovo nije mjesto koje želite buditi svakodnevnošću života ja uzimam metlicu pa pažljivo uklanjam sve iglice otpale s obližnjih borova. Činim to kad da se bojim da ti njenim oštrim nitima ne povrijedim kožu. No tvoja je koža, što htijenjem sudbine, što lukavošću smrti nad životom, u vječnom nestajanju. Borovi, iglice odsječene od njih, oštrina zraka i miris začetka studenog nagovještava još jednu zimu pred nama. Zaklonila bi ja tebe. Pokrila te da mi ne mrzneš. No ne vidim te.

Ja te jednostavno ne vidim. Ne, ne vidim te ovdje, tata. Ovdje ne pripadaš i ovo ti mjesto ne mogu nazvati domom. Zato me i nema često. Zato se bježeći u sjećanja sapletem o noge osjećanja pa stanem kao na mjestu ukopana. Zato mi više tebe u meni leži po kakvim intimnim stihovima no ovdje na dva metra pod zemljom.

Ti nisi pod ovom pločom. Ne ležiš mi pod crnim. Ne ležiš uopće. Ti letiš. Ti mi dopuštaš da te nosim. Dopuštaš i sebi da kao sjena slijedeć moje stope prolaziš što proći nisi stigao.

Pod ovom ti pločom nije mjesto. Ne miruješ.

Ti još slušaš Dylana i ispisuješ njegovo ime na koricama svog školskog atlasa. Ti još učiš o svijetu kako bi ispravio onu jedinicu iz geografije. Još žicaš baku za kavu u gradu i još skupljaš markice sa svih strana svijeta.

Još u sadašnjosti odzvanja vrisak tvoj kao refleksija sreće tvoje jer ti stiže curica. Još te čujem. I vidim. Još mirišeš na ljubav koja, nedodirljiva ruci smrti, klizi kroz sva godišnja doba, kroz sve životne izazove. Još me učiš kako očuvati milost u srcu kada me povrijede. Kada povrijede i tebe. Moje sjećanje na tebe i naš odnos.

Ti još dišeš. Ne svojim, njih smo pospremili ispod ove crne ploče, ali mojim plućima svakako.

Tuguje li se ljepše nad uglancanim grobom?
Pamti li se detaljnije s na grobu položenim vijencima?
Voli li se iskrenije pred upaljenim svijećama?

Nekih si dana zraka sunca koja odlučno prodire kroz rolete i vuče me u novi dan.
Katkad si noćno lupkanje kiše o prozorski lim i kao takav ujedno si žarište inspiracije.
Nekih si dana pružena ruka, nesalomljivi oprost koji stoji ponuđen od strane srca moga.
Katkad si bujica suza, utapanje mene u samoj sebi i gorko, gorko, nedostajanje.

Nekih si dana pitanje „Zašto baš meni?“.
Nekih molba „Vrati se, molim te.“
Nekih dana si trzaj u noći.
Nekih osmijeh pred san.

Neka si. Neka si sve što ti se hoće biti.

~ Uvijek ćeš biti nit vodilja, dodir s neba, val inspiracije usred noći. Uvijek ćeš biti razlog za samo malo širi osmijeh, za samo malo dublju tugu. Uvijek ćeš biti najozbiljniji kritičar i najnepotkupljiviji korektor mojih misli, riječi i djela. Uvijek ćeš biti ljubav. I uvijek, ali uvijek ćeš ovome životu nedostajati.
Za sve što je bilo. Za sve što jest. Za sve što dolazi. ~

potpisuje N.B. (Nela Baričević)


Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih… Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: “potpisuje N.B.”

Comments

komentari

Protected by Copyscape