Legenda o ljubavi

Kasnila sam i bilo me strah da ću propustiti susret, susret koji niti u snu ne bih voljela propustiti. Trčala sam i borila se s naletima kiše i vjetra, ali znam, sve da su i sjekire padale, da su sa svih strana prijetile, ne bi me zaustavile. A onda sam ga ugledala i činilo se da je baš isto razmišljao. O da, kakva bi to bila ljubav ako bi je mogle sitnice zaustaviti i odgoditi trenutak za pamćenje. Da, bio je to upravo takav trenutak, za pamćenje, baš onaj trenutak za koji poželiš da se ponovi čak prije negoli je uopće i prošao.

Prepustili smo se osjećajima kojih smo oboje bili svjesni, a ipak ih skrivali; jedno od drugoga, pa i od samih sebe. Od osjećaja smo bježali, no, kako to inače biva, nismo mogli pobjeći, sustigli su nas baš poput neizbježne sudbine. I što sad, zapitala sam se? Griješimo li ili činimo ispravnu stvar?

„Znam da je naša ljubav neobična, gotovo zabranjena, jer on je Sunce, a ja kiša; jer on je smiraj, a ja oluja… Jer on je čovjek iz jednog, meni nedokučivog svijeta. Nas dvoje postojimo jedno za drugo, a ne bismo smjeli.“ Ipak na rastanku odlučih da ću pokušati, ako treba i izgorjeti do kraja. Što god je pred nama, što god se ima dogoditi, ostat ću jaka. Ako je suđeno trajat ćemo, ako nije… ah, znam da ću patiti, da ću svaki trenutak suzama platiti, ali neka, rekoh si, bit će to suze bola, ali i suze sreće.

Zvuči paradoksalno? Pa… pomalo i je. Ali promislite: Kakva će samo to sjećanja biti! Svaki trenutak, svaka sekunda s njim provedena na kraju će mi izmamiti osmijeh, zasigurno sjetan, ali ipak osmijeh. Kakav god osmijeh bio… osmijeh je osmijeh. Ali ja kao ja nisam se mogla oteti mislima, tim silnim, glupim razmišljanjima. U zagrljaju je to bilo nešto sasvim drugo. Kada sam se odvojila od njega, prestala osjećati toplinu, otkucaje srca koja su se nekako spojila u isti ritam, obuzeo me studen, neki divlji osjećaj koji je uzburkao nutrinu na način koji je gotovo vrištao: „Idi i ne vraćaj se! Zaboravi!

Da zaboravim? Ali kako? Nije to šala, nešto kratkotrajno. To je ljubav stvorena u trenutku. Bio je dovoljan pogled i nekoliko riječi. Rekao je: „Ti si ta. Moj dan i moja noć, moj početak i moj kraj.“ …Taj dan kada smo se sreli bio je po mnogočemu poseban. Ja sam nakon bolnog prekida s dečkom u omiljenom kafiću čekala prijateljicu koja na koncu nije došla, a on… on je sjedio s dvojicom, čudnom dvojicom, kako bismo rekli: „Bili su mutni.“ O da, i on je tako izgledao. Kad god bih pogledala činilo mi se da razgovaraju u „šiframa“.

Ostala sam dugo, predugo tako sama sjedeći. Nikada se prije ne bih odvažila. Poslije sam shvatila da je to bilo čekanje, čekala sam da dvojica nestanu pa da mi priđe. I bilo je baš kako sam očekivala. Prišao mi je i pitao je li slobodno mjesto pored mene. Popili smo nešto, razgovarali neobvezno, a onda… dogodilo se… Prvi, drugi, treći susret… više ni ne brojim. I sve je divno, kao iz bajke, rekla bih da je on ostvarenje sna, osim, postoji nešto, „to“ nešto gdje stoji jasna granica, linija preko koje ne smijem prijeći.

U mojoj je glavi stotinu pitanja, ali ne pitam, niti želim pitati: Ljubav ne postavlja pitanja, ona daje odgovore. Pa, vjerujem u ljubav, ona će mi reći. Ali svejedno, iako ljubav piše najljepše životne stranice, u srcu sam osjećala da će ovoga puta podbaciti. Ne znam iz kojeg razloga, kao da je nisam u tom trenu bila dostojna. Ali opet, s druge strane, prepustila sam se tom istom srcu ispunjenom i pitanjima i nastavila dalje. Viđali smo se sve češće i češće, no i na sve skrovitijim mjestima, i da, kod njega u motelu.

Ma hajde, tko još živi u motelu – i tu je stajala nevidljiva linija. Opet paradoks. I opet, kao da sam baš tako odlučila, fokusirala sam se na sreću, a itekako me činio sretnom. Bio je poseban. Svjestan svoje muškosti – snažan i odlučan, svjestan ženskih čežnji – nježan i romantičan, sve u jednome – ljubavnik i prijatelj. Paradoksalan?! Svejedno, nisam se bunila. I to je to. Sve više sam se prepuštala dok nisam dotaknula samu srž. Zavoljela sam ga. Ali… Skrivao me je od obitelji i prijatelja, od „dvojice“. Bio je poput sjene, tu, ali kao da ne postoji. Za mene je bio stvaran, itekako stvaran. Osjećala sam ga pod prstima, u svakom otkucaju srca; bio je nastanjen u mojim mislima. I volio me je, znam, rekao mi je stotinu puta: Razigranim očima, toplim dlanovima, vrelim usnama…

Govorio mi je „volim te“ sa svakim susretom iznova i iznova. Pomalo me je i mučio. Oluja u meni je divljala, ali uvijek je donosio smiraj. Zapravo, nikada nisam srela zagonetniju osobu. Tako nevjerojatno staložen, miran, postojan, a znala sam da u sebi nosi nešto ogromno, nešto što bi ga možda moglo baciti na koljena. I opet ništa nisam pitala. Uvijek sam se u ljubavi davala do kraja, nikada nisam škrtarila, ma koliko me moglo koštati. Kao što rekoh: „Kako god završilo, na kraju ću imati sjećanja.“ Sjećanja mi nitko ne može oduzeti: Kiša, on i ja. Naša ludost. Maštarija. Ispravna stvar! Trajalo je suviše dugo da bi preko suza mogla prijeći, plakala sam, a on… da, rekao mi je iako nije smio.

On, „dvojica“, tajni zadatak. Undercover. Za njega, sve je dobro prošlo, dapače, savršeno. Učinio je što je morao posve predano i beskompromisno. I to je u redu, pohvalno. Ali… Tu je bio kraj, kraj svega. Približilo se novo sutra, novo mjesto, novi zadatak, a ja, ja se tu nikako nisam uklapala. Ah, je li uistinu bilo tako? Jesam li baš bila suvišna?

Da, to su ogromna pitanja. Odluka je bila isključivo njegova. Donio ju je, ne kažem s lakoćom, ali postojala je doza uvježbane hladnokrvnosti. Sada je negdje, tko zna gdje. Možda daleko, možda blizu, nevažno, ali jedno itekako znam, osjećam: Postavlja si ista pitanja i nosi me u srcu i mislima. Život ide dalje, mora, čak i onda kada čovjek poželi da stane. Ne žalim ni zbog čega, nikada neću. Ponekad se pitam je li bilo stvarno ili sam sve samo sanjala, no bol u grudima odgovori mi. Boli.

Hoću li ga ikada preboljeti? Slutim da hoću, jer ipak nije bio onaj pravi, da je, ostao bi ili bi me poveo sa sobom. Ovako, na kraju, ostala su samo sjećanja i samo još jedna u nizu legenda o ljubavi, o nesuđenoj ljubavi.

Božana Ćosić


Božana Ćosić

djevojački Vegeš, rođena je 21. velječe 1980. godine u Slavonskom Brodu. Ljubav prema pisanju pokazuje već u osnovnoškolskim danima, a piše do danas. Iz njezina pera teku pjesme, priče te romani razne tematike. Priče i pjesme objavljivane su joj u raznim zbornicima i web književnim portalima. Osim priča, romana i poezije piše dnevničke zapise Dnevnik (ne)obične djevojke za online časopis Kvaka u rubrici Iz Božaninog pera, te kratke priče za web portal Narativa. 2016. godine objavljuje prvijenac, kriminalistički roman Točka nestajanja, a 2017. ljubavni roman Neosvojiva vriština.

Komentari

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete