Moja baka je vještica …

Tamburale su plastične čaše, lonci i aluminijski plehovi prvih dana proljeća svake godine. Vezeni šareni ćilimi, vunene navlake, rudice od sitnog kanapa u svim bojama, porazbačane svuda po dvorištu, više su ličile na doseljavanje kakve ciganske čerge nego na naš dolazak u planinu.

Drveni podovi ribali su se u nekoliko različitih voda, koju smo čekali iz obližnjeg katuna iznad kuće jer je nismo imali dovoljno. Zveketala su zvona na kravama, žamor pasa je odzvanjao u daljinama, a mirisi divljih jagoda parali su nozdrve. 

Ovo bi značilo da je prošla zima i da su baba i đed izdigli u planinu. Raznorazni tonovi i vika zasigurno su tome svedočili. Imala sam godinu i sedam mjeseci kad sam prvi put dovedena iz grada da ljeto provedem sa njima. Ja, baba i đed sami. Narednih petnaestak godina tu tradiciju nismo prekinule ni ja ni ona, iako đeda odavno nema. Te se godine nekom prolazniku bila odvezala jedna luda krava, naletjela je na mene umalo me pregazivši i prošla u nepoznatom smjeru. Dvadeset sedam godina nakon tog događaja moja baba sa istim žarom u očima, priča kako me tog dana sami Bog spasio. Kako sam podigla ručice u nebesa i bez ikakvog straha nešto promumljala.

Prva sjećanja mog ranog djetinjstva kazuju mi da je baba bila stroga dok je deda bio u blizini. Kod njega sam mogla da radim što god mi je na um padalo i nikad za života nisam dobila nijedan ukor. Sa druge strane od nje sam se bojala kao od đavola. Bojala sam se, jer je bila okretna i snažna, brzopleta na jeziku i uvijek spremna za kavgu. Sa deset godina sam ukapirala da imam brze noge koje ona ni u kojem slučaju ne može stići, pa bih bježala u pećine čim napravim nekakav nestašluk. Vraćala sam se kad dobro ogladnim, no ona bi se do tad već razljutila i ponašala kao da se ništa nije desilo.

Nisam voljela da berem djetelinu i da kupim jaja. Nije me ni pitala volim li. Budila me u cik zore, stalno je izmišljala nekakve poslove za mene samo da bih često bila pored nje. 

Sa njom sam prvi put u životu probala crnu kuvanu kafu. Činjelo se da su mi ostvarile sve životne želje. Tad smo već bile udružene pa je moju ćikaricu skivala da ne vidi ujak. Gatala mi je kroz gusti tost i laprdala uvijek isto. Uvijek sam imala goste, nekoga sa puta, lijep glas i pare. Međutim, svako je gatanje završavala istom rečenicom: “Ali, šolja ti je lijepa, bićeš uvijek srećna”.

Sa njom sam prvi put u životu zapalila cigaretu. Toliko mi se vrćelo u glavi i bilo mi je muka da sam vjerovala da se od toga umire.

“Vidiš li bruko, da ta rabota za tebe nije” – sokolila me baba. 

Naučila sam da heklam samo iz inata, jer mi je rekla da je to teško. Njoj do duše nije bilo teško da me satima podučava, uveče kad ostanemo same, uz svjetlost fenjera i njenim pričama iz mladosti.

Imala sam dugu kosu do dna leđa i njoj pored svih dnevnih poslova na planini, nikad nije bilo mrsko da me uveče prije spavanja češlja. Nikad majku nije upitala što me ne ošiša, jer mi tolika kosa na planini zasigurno nije bila potrebna.

Često je znala da me zaplače koprivom, pa sam joj stalno u bijesu govorila da je vještica.

Prvi kolač u životu ispekla sam njoj.
Njoj sam povela prvog momka.
Od nje sam pozajmila prvi put novac.
Njoj sam jedinoj rekla da imam neopravdani u školi.
Njoj sam plakala kad mi nije išlo u pisanju.
Njoj sam ponijela prvu diplomu iz recitovanja.

Ljutila se na sitnice. Kritikovala me je često za gluposti. Za krupne probleme uvijek je imala rešenje. Kad god bih negdje stvarno pogriješila uvijek me pravdala i podržavala. Zadnjih nekoliko godina ona ne ide u planinu. Teško hoda, slabo vidi i jedva čuje. Govorila je, da bi se možda od svega oporavila i povratila mladost i snagu ako bi samo još jednom udahnula ledeni vazduh sa vrha Đebeze i napila se hladne vode iz Toljenovice.

Prošlo ljeto, starim znanim putem mojih djetinjih sjećanja stigla sam do naše kuće. Put više nije postojao, obrastao zelenim šibljem i bukvama samo je naslućuvao pravac. Nazvala sam je kad sam stigla do drveta ispod kojeg sam odrasla.

“Drugarice“ –  počeh razgovor.

„Pogodi đe sam. U Crnu Rupu! Evo stojim ispod moje jele, toliko je narasla da joj ni pogledom ne mogu dohvatiti vrh. Kuća je ista, nepromijenjena. Iznad kuće je ista gusta bukova šuma, a štale stoje kao da smo juče pošle odavde.” – govorila sam u jednom dahu, dok su mi vrele suze kapale niz obraze. Prvi put sam je lagala. Ništa nije bilo isto. Ni šuma koju su lokalci skoro svu pobrali, ni kuća koja je sva propala i oronula, ni štale kojih nije bilo u obrisima. Jedva sam na staroj betonskoj stazi pronašla moje ime, koje je tu otisnuo đed kao potvrdu da je moja. Da sam je gradila skupa sa njim, donoseći sitne kamenčiće iz potoka.

Reče mi da je minula želja od živih opisa, i da se osjeća kao da je ona sa mnom. Reče da sad može da živi dok me ne uda, i da onda može mirno da ode.

Gotovo da nema ničeg bitnog u mom životu, čega ona nije bila važan dio.

“Ja sam te podigla, ja ću da te slomim” – reče mi u šali prije mjesec dana kad sam odbila da joj dam gutljaj rakije zbog pritiska.

“Ćuti vještice, ne možeš mi odavno ništa” odgovorih joj kroz smijeh.

Odavno ne može dugo povezano da govori. Odavno se ne sjeća nekih detalja koje bih ja željela da pamti.

Zadnjih nekoliko dana ona leži u bolnici. A ja kao da sam tek sad ukapirala da je jednog dana neće biti. Da je taj dan možda bliži nego ikad do sad. Dok sam držala njenu staru pjegavu ruku u urgentnom bloku vrištala su mi sjećanja. Nemoć u njoj prisjećala me na njenu ljepotu, snagu, vitalnost…

Godine koje su prohujale nekako usplahireno i brzo. Starost se potrkala kao skitnica, ispod njene bijele tanane kože. Čula sam dječje glasove, koji je pitaju koga najviše voli posle mene, jer se ljubav za mene nije dovodila u pitanje nikada.  Pitala sam se, jesam li joj ikad rekla koliko je volim? Jesam li joj rekla, da čuva moja najdragocjenija sjećanja iz djetinjstva? Jesam li joj priznala da se nikad nisam plašila ničega dok sam bila sa njom? Jesam li joj se izvinula za nestašluke, za grube riječi, za nestrpljenje…? Jesam li joj se zahvalila za sve godine? Jesmo li propustile trenutke? Jesmo li rekle jedna drugoj sve što smo željele?

Nikad ponovo nije otišla na Verušu, a ja se još nisam udala. Za ovo prvo će biti prilike u nekom od sledećih života. Za drugo možda još smislimo neki trik…

Moja je baka vještica. Jedna od onih rijetkih, koja munđari i pobjeđuje. Jedna od onih, bez kojih ništa više nikad ne bude isto.

Jo. ❤️

Komentari

Jovana Šekularac

Po zanimanju sam ironična. Nemam ništa protiv ničega, ali mišljenje imam o svemu. Ne volim da se raspravljam zato pišem. Kad si već pročitao/la ovaj tekst slobodno se vrati i na prethodne. Ako me već nisi zavolio/la uskoro hoćeš, garant :*

You May Also Like

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete