Voštana figura …

Čemu se nadati, kada su i tako sve naše nade i sva ona naša silna htijenja samo nama poznati, najbliži, logični? Ima li smisla urlati u Nebo, kada nas i tako samo Eko vlastitih misli čuje i odgovara odjekom? Do kada se treba boriti u borbi u kojoj i tako nema pobjednika, samo poraženih?

Ne, ovo nije još jedan ispižđeni filozofski tekst nastao u neimanju ideje. Niti je ovo još jedna imbecilna objava zvana “ joj živote“. Ovo je stanje svijesti današnjice, gdje je glavni moto „čemu se truditi, kada uzalud nam trud svirači“. Ovo je prikaz čovječanstva, mase koja se talasa i čeka svoj kraj. Zašto je to tako? Jesmo li sami prigospodarili jednoumlju da nas sputava? Ili je tako jednostavno lakše? Ja vam to, najiskrenije, ne znam. Ali, znam jedno – ja ne odustajem, niti sam ikada voljela talase, pogotovo ne neke tamo mlohave mase.

„Mazgača tvrdoglava“ – rekli bi mnogi

„Goruća kometa“ – rekla bih ja.

„Ali, kometa brzo izgori i sva njezina ljepota i toplina njezinim padom gube sjaj“ – nastavili bi mudro.

„Možda, ali opet i izgorjela pred očima promatrača ona možda živi negdje u drugome obliku i tinja vječno. Ne prejako da ne bukne i zapali sve pred sobom, ali opet dovoljno da grije ideju zbog koje je gorjela jednom, negdje, moćno!“ – filozofski odgovaram, jer drugačije ne znam, ali ponavljam – ovo nije još jedna „joj mene joj“ filozofska rasprava. Ovo smo mi, oni „drugi“. Mi koji gorimo i onda kada se sve vatre ugase. Mi koji tinjamo među vama, koji tapkate po mraku. Mi koji smo roditelji ideja i svega novoga što nas izdiže i odvaja od svih drugih i  te njihove  mlohavo talasave mase jednoumlja. Mi koji unosimo život u svijet voštanih figura. Kreatura bez ideja. Mi smo svijet koji živi.  Bez takvih, poput nas, danas ne bi bilo niti struje u žarulji, niti vode u cijevima. Bez takvih ljudi i dalje bi tek životarili suhoparno iščekujući smrt. A, opet i bez takvih poput nas ludnice bi bile jedno pusto i zatvoreno mjesto.

Ne želim vrijeđati, ali moram primijetiti kako i dalje sve ono što je novo gotovo istog trena završi na lomači kritike, negodovanja, trolanja i ostalih modernih makljaža svojstvenih vremenu u kojemu danas mi živimo. Sve što je drugačije i dalje se s prijezirom i ogromnim strahom u očima analizira, razbija do najsitnijeg, najmanjušnijeg atoma, pod ciljem pronalaska greške. No, takvi kao ti gore navedeni, od svoje šume predrasuda koju su posadili u svojim glavama ne vide ljepotu same ideje. Već vide zlo, otrov čovječanstvu i svemu što je čovjek ikada gradio. I to samo zato što su sami bez ideje. Što ne vide dalje od svojih buksanih glava prepunih otpada današnjice. Prepunih zavisti, jer ipak treba imati mota i dignuti glavu iznad svih. Otvorenu i nezaštićenu, najbolju za dekapitaciju.

Mračno doba današnjice, kažem vam ja. I to samo zato što smo (globalno govoreći) postali mnoštvo voštanih figura. Tek poneki vjetar u kosi daje dojam života i treptaj krvavih očiju koje bijesno zure u ekrane, umjesto da udišu slike prirode okruženi svjetlom sunca, a ne neke zujave i dotrajale neonke na izdisaju snage u mračnim kutovima svojih soba.

Ne želim biti, ponovno, istripana riba koja se navijek hvali kako je drugačija, pametnija, jadna ne izrealizirana sa xyz godina (naravno, jer je bila neshvaćena, drugačija) i kako je samo meni „joj meni joj, živote crni moj“ stanje svijesti u glavi i oko nje. Ali (kako bi rekao Kazo) „Budimo realni“ – sve drugo ne bih bila ja. Da, smeta me puno toga (najviše kada se nakon sarkazma moraš nadovezati sa „ha ha ha šalim se“) i za čudo Božje čak prešutim puno toga (jebeni trening strujom, s kojime vas upoznah u svojim prvim nadasve kulturno sofisticiranim tekstovima), ali nemam namjeru bivati i čutati samo zato što je to dio naše ljudske osobnosti , te velike pristojnosti– biti jedno sa svima koji nas okružuju. Ma, molim te ni na wc-u nisam jedno, jer me govno napušta i odlazi od mene, tako da te fore ne drže vodu.

Jedno sam jedino kada sam sama sa sobom, a da pri tom nisam na toaletu,  sve ostalo je utjecaj koji ili ne želim ili želim upiti u sebe. I nemam namjeru mijenjati svoje rezone u glavi, samo zato, jer si je netko to tako zamislio. Istripano? Moguće. Meni slično? Nadasve (kao i ova moja personifikacija moje vlastite fekalije).

Povlačeći paralele sa okolinom, uočila sam kako je dosta (čak i previše) ljudi zatrovano sindromom konjskog vizira. Ne vide ni ispred svojih nosova, ali uvijek imaju nešto pametno za reći, u istom tom masa se talasa duhu jednoumlja. Tko to odgaja? Školuje? Hrani? Zapošljava? Sve neki doktori nauke, a u stanju su običaj koji je prije svega poganski i na našim prostorima starosjedilački nazvati ispdkom Pakla? Ono, wtf? Osim Ivice i Marice, nisi trebao/la pročitati apsolutno ništa, jer nitko te ne tjera, ali onda brate šuti. Jer, ovo nije iznošenje vlastitog stava, ovo je nastavak lobotomizacije ostalih. I ja sam učila fiziku i kemiju kroz osnovnu i srednju školu, ali si ne uzimam za pravo otić’ onak’ fore radi u Ruđer Bošković i malo tamo kemijati andrlje, a mogla bih. Jer, ipak sam ja upoznata s osnovama i ja sam jednom bila u laboratoriju. Ono, halo! Spustite se sa svojih satelita, ometate mi prijem pravih svemiraca. I nije to samo vezano uz pametno laprdanje o ispravnosti nauka Crkve, društva, obiteljskih vrijednosti i tradicija, to je postalo prijetnja cijelom univerzumu i nama „drugima“ u njemu. Zato sam, radi vlastite sigurnosti i higijene intelekta, primila cjepivo koje se zove – zdravi razum i sloboda volje.

Mislim da je vrijeme da se trgne i koja dodatna glavica, jer je vosak opasno počeo prijetiti. Sudeći po izjavama s kojima se pod zadnje sve više i više susrećem, kreće začepljenjem od uha, nosa i guzice. Zato, buđenje ljudi! Jer se sve više pretvaramo u muzej voštanih figura, a ne u ljude, tzv vrhovnu inteligenciju planete zvane Zemlja.

Ok, ja ću svojim tinjanjem odolijevati napadima voska, ali što je s vama ostalima koji ste se i opustili i prepustili? Mislite da ću i vas spašavati? Ili ću spasiti samo svoju rit? Ne, ja kao takva vas neću napustiti, ali niti spasiti. Ja ću vam ponuditi izbor. Poput  Morpheusa (“Matrix”) ponuditi gro pilula. Neću imati samo dvije, jer tada to ne bi bilo fora. Kao što i nije fora imati samo dvije opcije, gdje  se uvijek prikloniš onoj malo manje opasnoj. Zato bih ja ponudila gro pilula, gdje svaka nešto drugo znači, budi, realizira. Na vama je želite li ih  vi popiti ili želite postati tek simbol nekog prošlog vremena, koji biva samo da bi služio onima koji naplaćuju karte na njima i skuplja prašinu u najmračnijem kutu svemira.

Iva Matijaško Degač


Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik – i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r’n’r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj “lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna” – koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

Comments

komentari

Protected by Copyscape