Dijete noći (I. dio)

Rođen sam pod okriljem noći. Jedne prohladne, proljetne noći u kojoj su zvijezde neobično jako sjale. Nemam ime, nikada ga nisam ni imao. Jednostavno sam bio Sin. Tako me zvala – Sine. Kada malo razmislim, ime mi nikada nije ni trebalo. Svi su znali tko sam, nikada se ni sa kime nisam morao upoznavati. Bio sam Njen Sin. I to je bilo dovoljno.

Rekli su mi da je one noći kada me rodila sišla od tamo gore na pahuljastim oblacima. Nježno su ju spustili iz nebeskih prostranstava na vlažnu i hladnu zemlju. Morala je ostati skrivena, pa ju je obavila gusta magla. U ovim se krajevima nitko ne sjeća magle, osim tog jednog jedinog puta. Nitko nije znao da dolazi niti da će nešto ostaviti za sobom. Ne nešto. Nekoga. Ostavila je mene.

Mnogo godina kasnije pričali su mi da se te večeri niti vukovi nisu čuli. Njihovo je zavijanje ovdje svakodnevnica koja podsjeća da u daljini uvijek vreba opasnost. Režanje koje se čuje u pozadini sveprisutno je upozorenje da oči uvijek držiš širom otvorene i budeš spreman dati se u bijeg jer tamo na susjednim brdima postoji opasnost koja je tek treptaj daleko. Možda nisu zavijali jer se Ona spustila s neba. Obično kažu da vukovi zavijaju na Mjesec, a kako nje nije bilo na nebu, možda je i potreba za sijanjem straha utihnula.

Te noći kao da je vrijeme usporilo. Satovi koji svojim neumornim titranjem bilježe prolazak vremena još nisu postojali, ali svijet je osjetio promjenu. Zastao je na trenutak. Tek se iznenađeno trznuo jer je Ona uvijek bila na nebu, a u jednom trenu ipak nije. Sjela je pod okrilje tisućljetne topole koja ju je nježno obgrlila i pritom zasjala mliječno bijelim blagoslovom Nebeske Kraljice, moje Majke. Magla se još malo sabila u samu sebe kako bi utrnula tu nebesku svjetlost koja je kroz prolazeća stoljeća ljudima uvijek pružala nadu ili sijala strah u kosti ovisno o tome jesu li živjeli srcem ili su bježali pred svjetlom. Još je i danas živa, ta topola kojoj nitko nikada nije uspio izbrojati godine. Propupa svakoga proljeća i privuče me svojim zelenilom podsjećajući me da sam ovdje i ja došao na svijet. Tu, u njenome podnožju moja su stopala prvi put dotakla orošene vlati trave. Ovdje sam započeo svoje postojanje. Možda ga ovdje jednoga dana i završim. Znam da će me ona dočekati, baš kao što je dočekala i primila moju Majku jer prihvativši ju obvezala se brinuti za mene do samoga kraja.

Ubrzo sam naučio da je to moje zaštitničko stablo jedno od rijetkih oaza ove nepregledne šume u kojima se osjeća potpuno sigurno. I dan danas kada mi srce zatreperi od straha i kada se dlačice na rukama nakostriješe poželim se naći u tom okrilju sigurnosti u kojem me njene grane štite od svijeta. Kao mali često sam se znao izgubiti među silnim deblima hrastova koji nikada nisu rasli u pravilnim formacijama. Bilo je teško orijentirati se prema njima, jer kao da su se voljeli ispremještati svako malo. Nisam znao mijenjaju li zaista svoje položaje ili mi se samo znalo učiniti da klipan od drva starog jedva dvadesetak godina u jednom trenu stoji preda mnom a već u sljedećem mi se gubi za leđima. Nikada im nisam vjerovao i nikada mi nisu bili dragi. Nagovarali su me da pratim njihova zavijanja prema dubljim i mračnijim dijelovima šume – dijelovima kojima nije bilo mudro prilaziti. Kada ne bih pristao poći putem koji mi pokazuju nastojali su me nagurati na njega, navesti me da krivo skrenem i izgubim orijentaciju u prostoru te skrenem na stranputicu koja ne vodi nikamo.

Tada bi se Ona pojavila na nebu. Blještavo bijela kraterima izbrazdana lopta uvijek je bila tu kada mi je trebalo osvijetliti stazu i pokazati put prema čistini. Često mi je pričala o hrastovima, kako su to zapravo nikada odrasla djeca kojoj je zabavno mučiti manje i slabije od sebe. Ipak, mene nisu mogli povrijediti. Ona je uvijek pazila. Vukovi me nikada nisu napadali. Nisu me se bojali, ali mi nisu niti prilazili. Znao sam ih vidjeti kako u zgusnutoj formaciji trče šumom pripremajući se za nova noćna zavijanja ali nikada se nisu zaustavili i okružili me. Bio sam lak plijen – jedini čovjek u prastaroj šumi koji se ne snalazi onoliko dobro koliko je potrebno da preživi. Svejedno, nisu me dirali. Ponekad sam ih pratio. Trčao sam brzo, vješto izbjegavao otpalo granje i bio sam prilično dobar u penjanju. Uvidio sam tako da je cijeli čopor u biti jedna velika obitelj, nešto što je meni bilo nepoznanica. Nije bilo drugih kao ja. Bilo je drugih – u svim oblicima i veličinama, ali nitko kao ja.

Bio sam sam. Doduše nikada osamljen, uvijek je netko bio uz mene. Bila to moja topola ili neki drugi prijatelji koje sam kasnije sreo. Uvijek su znali tko sam. Čim bi me ugledali odmah bi im s usana kliznulo „Sin.“ Da, Njen Sin. To sam ja. Njen nasljednik, nositelj njenoga sjaja na zemlji. Ja sam dijete šume i dijete noći. Rođen sam da bih donio svjetlost tamo gdje ona ne može. Da bih bio njena ruka koja dopire i u najmračnije kutke zaboravljenih mjesta. Cilj mojega postojanja je donijeti nadu i osvijetliti tamu. Međutim, svjetlost se u mojim grudima nije palila. Trebao sam sjati baš onako kako je sjala topola one noći kada sam rođen. Ali nisam. Nitko ne zna zašto. Možda je pogriješila spustivši se dolje. Možda sam trebao biti rođen među zvijezdama da bih mogao sjati poput njih. A možda samo nije bio pravi trenutak. Nadam se da ću jednoga dana sjati. Znam da je to boli. Znam da me beskrajno voli i da bi ispravila ovo da može, samo kada bi znali gdje je pošlo krivo. Kada bi mogli pronaći uzrok.

Tješi me govoreći da nije važno to što ne sjajim. Nije važno što neću ispuniti cilj za koji sam stvoren. Ja sam i dalje njeno dijete. Ja sam njena najveća ljubav i dolazi mi svake večeri iznova reći tih nekoliko toplih riječi koje me umire. Ipak, duboko u sebi znam da je nesretna. I ja sam nesretan. Jer sada nemam svrhu. Moj cilj je bio učiniti ovaj svijet boljim mjestom, ali to ne mogu ako ne sjajim. Želim sjati. Želim to više od ičega.

Alen Bjelopetrović


Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

Comments

komentari

Protected by Copyscape