Mirnes Alispahić: It (2017)

Pored svog imena Stephen King bi trebao da ima dodatak, “plaši ljude od 1967.”, godine kada je objavio svoju prvu priču. Ova godina je bila definitivno njegova, po pitanju adaptacija njegovih djela, ali ona koja se svakako najviše čekala i koja je imala visoka očekivanja od mnogih jeste adaptacije romana iz 1986. po imenu Ono (It).

Jedan od njegovih najpoznatijih romana, Ono je priča o ispričana u dva vremenska perioda, onom iz pedesetih godina prošlog stoljeća i onom 30 godina poslije, a oba se bave borbom grupe djece tj. grupe odraslih po imenu Klub gubitnika, protiv demonskog entiteta iz druge dimenzije, koji se budi svakih 27 godina i hrani djecom. Oblik u kojem se najčešće pojavljuje i po kojem je najviše poznat svima, jeste onaj Pennywisea, Plešućeg klovna.

Hello, Georgie.

Pošto je ovo zaista mamutski roman od 1000+ stranica sa mnoštvom likova, pravi ga je izazov adaptirati za veliko platno u jednom dijelu. 1990. je urađena adaptacija u dva TV filma po 3 sata, koja je manje-više prilično vjerna svom literarnom predlošku iako je planirana mini serija od 8 epizoda. Ova nova adaptacija, prava filmska, je u startu zamišljena kao film od dva sata, koji bi sadržavao cijelu knjigu, što je posve ludost jer bi to značilo totalno kasapljenje izvora i završni rezultat bi vjerovatno bio više nego katastrofalan.

Situacija se promijenila dolaskom Caryja Fukunage, koji je trebao režirati, ali je ostao samo scenarista. Šteta, a volio bih vidjeti njegovu viziju Kingovog Ono. On je napisao scenario koji se bavio samo onim dijelom u prošlosti, kada se Gubitnici bore protiv Ono kao djeca, a završni scenario je kombinovanjem starog i novog.

Vrijeme radnje je prebačeno u sredinu ’80-ih godina prošlog stoljeća, određene situacije i likovi su donekle izmijenjeni, ali opet je to u srži ono Kingovo djelo koje svi vole. Naravno, vidi se da je to sve prilagođeno novoj publici i modernom dobu pa je dosta stvari pojednostavljeno, dosta toga što je bilo sporno je izbačeno, dok je zadržano prilično grafičko nasilje, koje meni lično ne smeta. Jedini problem ovog filma jeste taj što ne dopušta cijeli uvid u taj djelić Kingove mašte i ono što je izmaštao.

Andy Muschietti, Argentinac poznat po hororu Mama iz 2013. je odradio skroz solidan posao iako mu je ovo tek drugi dugometražni film. Horor scene imaju onaj šmek starih horora iz ’80-ih godina prošlog stoljeća, napetosti ima sasvim dovoljno, ali mi opet ostaje žal što neću vidjeti Fukunaginu verziju mada mislim da bi se poprilično razlikovale jer su njih dvojica totalno različiti vizionarski.

Sam Bill Skarsgård je genijalan kao Pennywise i glupo je porediti ga sa Timom Curryjem i njegovim prikazom Pennywisea. Billov Pennywise je puno zlobniji i već na prvi pogled ulijeva strah. Čisto zlo.

Ostatak ekipe čine djeca i svi su sjajni, mada neki nemaju previše prostora u 135 minuta trajanja filma pa su više statisti, ali su svejedno svi Gubitnici lijepo odrađeni kao likovi. Neki malo više, neki malo manje, ali imaju pozadinu i meso na kostima. Jednog od njih, mladog Finna Wolfharda, koji glumi lajavog Richeija možete gledati u Čudnijim stvarima (Stranger Things, 2016.), Netflixovoj seriji koja ima dosta referenci na Kinga i sama atmosfera ovog filma podsjeća na tu, s obzirom da su obje smještene u isti vremenski period.

Nije film bez mane, da se razumijemo. Ima tu stvari koje su se mogle bolje srediti, ali ako uzmete u obzir da su polovinu romana od 1000+ stranica strpali u 135 minuta filma, jednostavno je moralo biti šupljina i propusta. Možda je najbolje rješenje bilo riješiti se barem 2-3 gubitnika tj. stopiti ih u jednog lika te tako ograničiti broj likova, čime bi se dobilo prostora za rad, ali eto, ostali su na originalnih sedam likova.

Sve u svemu, Ono je veoma dobar film, prije svega zahvaljujući literarnom predlošku, ali i poslu koji je odrađen na njemu. I ovo je jedinstven dokaz da ti ne trebaju milioni i milioni dolara da bi napravio dobar film. Na svojih 35 milion budžeta, film je zaradio preko 600 miliona. Nastavak je planiran za 2019. godinu. Šteta, da je Muschietti radio Mumiju (The Mummy, 2017.), kako je bilo planirano, možda bi dobili puno bolji film od onog koji nam je ponuđen.

OCJENA:


Mirnes Alispahić

Mirnes je običan tip koji želi da bude pisac jednog dana kad poraste. U međuvremenu se trudi i vježba, a to možete pročitati na ovom sjajnom  portalu. Napiše ponekad i nešto u svojoj kolumni. Pravi se pametan. I  ima bijelog zeku crvenih očiju. I ovo je napisao u trećem licu. Ko još  piše o sebi u trećem licu? Ne budite stidni i pošaljite mail sa sugestijama, kritikama, prijetnjama. 21. je stoljeće. Gay stop. Nemoralne ponude stop. Hvala na čitanju i do sljedećeg čitanja budite mi pozdravljeni gdje god da ste.

P.S. Jesam li spomenuo da imam uvrnut  smisao za humor?

Comments

komentari

Protected by Copyscape